Autor:Dragana Čubrilo
Nedavno sam pročitala savršenu priču o mravu koji je vrijedno radio i volio svoj posao. Zamislite, bio je sretan dok je radio baš ono što voli. To se nije svidjelo njegovu šefu Stršljenu koji je zaposlio čitav niz stručnjaka za nadgledanja i vrednovanja. Da ne idem u detalje, bili su tu i Bubamara, Hrčak, Cvrčak, Pauk i Stjenica. Sve odreda veliki prodavači magle. Na kraju je došla revizorica Sova. Ona je utvrdila problem poduzeća; višak radnika. I da, kraj znate, otkaz je dobio vrijedni mrav.
Zašto mrav uvijek nadrapa? Zato što je mali. Zato što misle kako nije bitan. Pogledajte samo brojne naše male mrave. Nikako ovdje ne polazim od sebe, ali idemo recimo poći od nekih malih mrava koji ne žele opasni otpad blizu svog mravinjaka. Kažu ti mali mravi kako opasni otpad zbilja šteti njihovim budućim naraštajima. I pitate se, mogu li napraviti išta? Itekako mogu. Zamislite brojku od nekoliko stotina mrava koji se zavuku u nogavice. U rukave. Bijesno trčkaraju po vratu i licu. Grizu, bodu, štipaju. Baš one koji žele ugroziti njihov mravinjak. I onda uljezi pobjegnu što dalje. Psujući one koje su ih tamo doveli mimo volje svih stanovnika jednog mravinjaka.
Gledajući tu i tamo vijesti i sve što nam se događa, primjećujem koliko je zapravo nezadovoljstvo običnih malih ljudi. Ali većinom svi šute. U svoja četiri zida galame, proklinju, prijete, onda izađu van i ušute. Pozdrave susjeda na ulici i upute se na posao. Svi očekuju pokretanje kamenčića i velike izlaske nezadovoljnih na ulice, ali ništa se ne događa. Održi se prosvjed za bolesnu djecu i u njemu sudjeluje neznatan broj ponajviše očajnih roditelja koji traže prava za svoju djecu. Mi zdravi gledamo kroz neke sunčane naočale i pravimo se kako nas se to ne tiče. Doslovno sam vrisnula od sreće kada sam vidjela naše školarce kako prosvjeduju protiv klimatskih promjena. Ima nade! Niste im ubili volju za životom.
Zatim jučerašnji prosvjed protiv nasilja. Zapravo ne nasilja, kod nas to često nazivaju ; Zaslužila je. Da. Baš tako. Jer je uvijek kriva. Što živi, diše, radi. Treba zgazit tog malog mrava. I sad su tisuće tih malih mrava izašle na ulicu i rekle da je dosta. Jedna predivna hrabra žena je rekla: Ja konačno dišem. Zamislite provesti desetljeće, dva, čak i tri u borbi za dah. Suze su mi tekle niz lice dok sam gledala te žene ujedinjene u svojoj borbi. Godinama gurane pod tepih, ušutkavane, stjerane u kut. Stale su jedna uz drugu. Kada već nitko drugi uz njih nije stao, one su odlučile dignuti svoj glas same. Godine šutnje su konačno progovorile.
Ako se pažljivo zagledate, svaki je grad, općina, selo, mali mravinjak. Uvijek ćete tu pronaći one koji se trude marljivo raditi i zaraditi za svoj život, ali i život svoje obitelji. Uvijek su tu i ti neki stršljenovi, cvrčci i hrčci. Sjećam se svoje fasciniranosti mravima od najranije dobi. Onoliko malo stvorenje nosi teret i do deset puta teži od njega. Shvaćate li sada? Sve obveze na vašim leđima. Vaši nadređeni i vaše kolege na poslu koji samo zanovijetaju. Ukućani koji smatraju kako baš vi najbolje izvršavate najveći broj obveza. Prijatelji i poznanici koji trebaju neku posve malu uslugu. I vi sve to strpljivo nosite na svojim leđima. Istina, do jednom. Tada ili pregori mrav ili pregore stršljenovi. Nema treće opcije.
Volim biti mrav. Mrav je vrijedan. On se sam nosi sa svojim poslom i svojim životom. Toliko je mali da ne može nikoga zgaziti. Pobogu, mravi ne gaze nikoga. Oni su samo marljivi i dobri. Ne čine zlo drugima. Imaju svoje puteve i svoje mravinjake i ne zanima ih nitko drugi. Samo, imaju i mravi granicu strpljenja. I onda taj mravac zagalami pa dođu i drugi mravi i nastane kaos. Veliki kaos. Naravno da mravinjak možete sravniti sa zemljom, ali mravi će otići pod zemlju. Strpljivo će čekati i krenuti graditi iz početka. Svaki put. Izumrle su brojne životinje. Mrav je preživio. Ne možete zgaziti baš svakoga mrava. Uvijek će bar jedan preživjeti da ispriča priču dalje.
P.S. Smiješno je što mrava prozivaju zbog rada. Netko je rekao; sigurno nije obukao košulju prave boje. Mrav se tome samo smije. Pa valjda znate kako mravi ne nose košulje nego radna odijela. Njima je bitan šljem, a ne marama oko vrata.
