5. rujna godine Gospodnje 1977. u bespuća Svemira je poslana 815 kilograma teška sonda pod nazivom Voyager 1. Danas, 40 godina poslije, to je najudaljeniji predmet napravljen ljudskom rukom. Gibajući se, trenutno, brzinom od 60.000 km/h, nalazi se 21 milijardu kilometara daleko od Sunca. Daleko izvan Sunčeva sustava. U međuzvjezdanom prostoru. I još uvijek nam šalje poruke, podatke o dalekim hladnim mjestima. Da je na svakom kilometru tog putu bila posijana novčanica od 2 kune, onakva kakva je potrebna za otključati Konzumova kolica, putnik u Voyageru skupio bi dosada hrpu kovanica tešku 130.000 tona. Ta bi masa ponešto usporila Voyagerovo putovanje, ali bi još uvijek bila nedovoljna za vraćanje duga Agrokorovih poduzeća.
No dosta s brojkama. Vratimo se bitnom. Voyager na svojoj oplati nosi disk. Pozlaćeni aluminijski disk. Ne po tiražu već po materijalu od kojeg je izrađen. Zlatna Ploča. Pored upute za uporabu i pozdrava na 54 svjetska jezika (i srpskohrvatskom) sadrži audio zapis Beethovenove glazbe i 118 fotografija iz života naše civilizacije. Autori te kolektivne posjetnice bili su Carl Sagan, astronom i astrobiolog, te njegova supružnica Ann Druyan. Poznati po TV seriji Kozmos. U nakani da inteligentnim stvorovima iz dubina Svemira pokažu bitno o nama potkrala im se greška. Niti jedna fotografija ne prikazuje ljudski rod u igri, mada je igra jedna od najvažnijih odrednica ljudskog roda i naše civilizacije uopće.
Jedna bivša dječja pravobraniteljica u svojoj disertaciji razmatra roditeljske uloge u psihološkom razvoju djeteta. Studija je složena, ali poantu je jednostavno prepričati. Naime unatoč mišljenjima da su roditeljske uloge međusobno zamjenjive i nadoknadive rad ističe trajnu ulogu majčinstva za osjećaje sigurnosti i zaštićenosti kod potomstva. Očevi, s druge strane, su nezamjenljivi kada potomstvo treba poučiti igri, prevažnoj aktivnosti za umni i spoznajni razvoj svake osobe. Osobito u najranijoj dobi.
Nogomet je do danas, 11. srpnja 2018. godine bio najvažnija sporedna stvar na svijetu. I u Hrvatskoj. Za ostali svijet ne znam, ali sam siguran da od danas Nogomet više nije sporedna stvar u Hrvatskoj. I nikad više ne bi smio biti. Ova izjava nema veze s trenutnom nogometnom euforijom. Ona će proći. Neovisno o tome što se zbude u Moskvi 15. srpnja 2018. Vrijeme je da se Hrvatskoj vrati pravi osmjeh. Onaj zaigrani. Iskreni. Dječji. Istraživački. Zabrinuti, analni tipovi, bez osmjeha predugo su nas patronizirali. Igrali se s nama, sebično, a da nas ničemu nisu poučili. Svako dijete ima pravo na oca koji će ga naučiti radostima igre i života. I narodi. I države. Zašto Otac Domovine, jednostavno, ne bi mogao biti Nogomet? Skroman, iskren, ponizan i strastven.
P.S. Dan Sv. Benedikta, 11. dana mjeseca srpnja 2018. godine; dan kad je Hrvatska po prvi put osigurala igranje u Finalu Svjetskog Prvenstva u Nogometu i postala trinaesta zemlja koja je ikad igrala u njem. Do sada su to bile (vremenskim slijedom pojavljivanja u finalima): Urugvaj(2), Argentina(5), Italija(6), Čehoslovačka(2), Mađarska(2), Brazil(7), Njemačka(8), Švedska(1), Engleska(1), Nizozemska(3), Francuska(3), Španjolska(1), Hrvatska(1).
Dan Sv. Benedikta, 11. dana mjeseca srpnja godine Gospodnje 2018. Dan kada je Hrvatska napokon dobila pravog Oca Domovine. Nogomet.
