22+1 polako ulaze u legendu. Još do jučer su bili skromni i ponizni. Ostavljali srce na terenu, a danas polako započinju bivati legende. Netko više. Netko manje. Dobro je da ih je dvadeset i tri; potrajati će nam neko vrijeme. Jer će već sutra njihovo srebro zlatnog sjaja polako početi blijediti. Došlo je takovo doba da se s vremenom legende smanje, stisnu, izblijede i izbrišu. Ostane još pokoje sjećanje u prilogu TV Kalendara. Suhi fakat. Neosobna činjenica bez emocije koju je prvotno sadržavala. Sjećanje, zapravo prisjećanje. Trošimo legende kao majice kratkih rukava. Za jednu sezonu. Poruka na prsima koju smo s ponosom nosili postaja sve blijeđa. Ispranija. Nečitljiva. Tkanje postaje sve tanje i tanje. Pa majicu škartiramo. Ako je i ne bacimo zaostane negdje duboko u stražnjem dijelu ormara, s robom koju više ne nosimo, ali je nemamo još snage odbaciti. A kad odemo netko baci svu tu starudiju preostalu iza nas. Zauvijek.
Antun Tova Stipančić
Nekako u vrijeme kad su Dvadesettrojica pisala najnovije stranice Povijesti Hrvata jedna je legenda bila na odlasku. Otišao je Dragutin Šurbek. I on je bio skroman i radišan. Kao Vatreni; i više. I uporan. Kao Vatreni. Nema predaje. Za njega niti jedna loptica nije bila izguljena. Bio je i ponizan. Samo se to onomad nije tako zvalo. U komunizmu nije bilo baš poželjno uzdavati se u Boga ili Gospu. Nije bilo uputno imati vjere. Drago je bio #radničko dijete# sa zagrebačkog Trnja. U komunizmu je „radničko dijete“ bilo sinonim za poniznost. Šurba je bio uzor-sportaš u vrijeme dok sam ja bio pionir. I Tova je bio #radničko dijete# iz Duge Rese. Ljevoruki kreativac. Malo manje uzor. Bio je slab na duhan; kao i Žuti. Ti sportaši s porocima imaju ono, ono nešto, zbog čega ih pamtimo: vic u igri. Virtuoznost.
Trenirao se tada stolni tenis u #Prvoj hrvatskoj tvornici salame#; tamo do Stare Tvornice. Srušilo je u ratu. Sad je parkiralište. Poslije se treniralo u Barakama. I danas se sjećam zadnjeg treninga. Šef kluba bijaše tada ugledni petrinjski psihijatar. Danas bi rekli sportski direktor. Dva mu sina trenirahu u klubu. Jedan bolji, a jedan lošiji. Pingpongaši. Psihijatar je bio važan za klub. I onda je politika bila važna u sportu. Samo se tada politika zvala Komitet. Na kraju treninga kaže mi trener: „Znaš, u subotu ne moraš doći, nisu te prijavili na Republičko!“ I nisam. Nikad više. Barake urušio snijeg one zime kad ga je napadalo preko metra. Psihijatra ponijeli vjetrovi rata baš kao i sunarodnjaka mu i kolegu Radovana K. I mentora im Jovana R. Daleko im lijepa kuća.
A u srednjoj se igrala košarka. Na školskom. Hakl sam učio od Rubensa. On valjda i danas trenira petrinjske pionire. Tada se košarka uistinu voljela i igrala posvuda. Igrala su je #radnička djeca#. Ne ko danas; tatini sinovi. Legendarna 1970., hala Tivoli. Jugoslavija-SAD 70:63. Jugoslavija je u Ljubljani po prvi put postala prvak svijeta u košarci. U sportu u kojem su i danas druga i treća zemlja s 3 zlata i ukupno osam osvojenih medalja države kojih odavno više nema: CCCP i SFRJ. Legendarno. 12 igrača; 12 legendi; 12 koševa virtuoza Nikole Plećaša u toj tekmi. On nije bio duhanski ovisnik. Suspendiralo ga zbog čaja. Franckova. Izbacilo iz repke. Jugoslavenske. Kad je došla Hrvatska izbacilo ga i iz legendi. Navodno mu je stari bio partizan, iz Like. I Srbin. Tada to nije bilo važno. Nije mi ni danas. Meni je sveti Nikola i danas legenda.
I Davor Šuker mi je legenda. Gledam ga na dočeku. Njega nitko ne voli. Svima je nešto kriv. Danas ga toleriraju. Pa mi ga bude žao. Čini se da on to ne kuži. Ili se pravi. Ili je tako rijetko u Hrvatskoj da mu je to promaklo. Onda mi bude još žalije. Ma baš me brige, Davor je najbolji strijelac SP 1998. sa šest golova. Sa svakim svojim golom učinio nam je veliku radost. Ja to pamtim. Davor Šuker je legenda!
P.S. Bojim se za Matu i Mišu i Kovača. Na dočeku niti jedna njihova pjesma. Zar je moguće da i njegova slava blijedi? Pa pobogu, tko će ostati ako i Mišo prestane biti legenda! …i da, kad me sretnete na ulici nemojte me pozdraviti s: “đes legendo!“ U Petrinji tako pozdravljaju one koji prvi ujutro uspiju zauzeti mjesto za šankom. U Mliječnom ili Hotelu ili na mjestu na kojem se najranije ujutro može doći do alkohola. Ja sam odavno odustao od žestokog; ostavio se cigareta. Samo čaj. Engleski. I samo ujutro.
