Prvu trećinu svog života nisam izlazio na izbore jer su bili besmisleni. Sve kandidate odgojila Partija. Provjerila Služba državne bezbjednosti. Odobrio Komitet. Jugoslavija bijaše zemlja u kojoj se često nešto biralo, da bi zatim odabrani predstavnici provodili ono što su se drugarski dogovorili. Drugovi Josip i Edvard. Stoga glavni organ socijalističkih samoupravljača bijahu Uši. Ako niste pažljivo slušali drugove oni bi vas mlatnuli po ušima; drugarskom kritikom. Ako niste htjeli slušati drugovi bi vas pozvali na drugarski razgovor, tek da dijagnosticiraju stanje vaših slušno-govornih organa. Ako bi se poslije drugarskog razgovora i dalje pravili gluhi drugovi bi vas uputili na liječenje. Najbolji otorinci radili su u sanatorijima na kontinentu; Gradiška, Lepoglava, Zenica. No i lječilišta na Jadranu bilježahu zavidne rezultate u liječenju poslušnosti. Goli Otok na primjer. Oni najgluhiji su zbog toga poduzimali drastične poteze. Odlazili bi na liječenje u inozemstvo. No domaći eksperti za uši imali su utjecaja i preko grane. Tamo su operirali oštrim, tupim i vatrenim predmetima.
Onda je za dan uoči mog tridesetog rođendana zakazan Referendum s dva pitanja. Prvim:
-Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?
I drugim:
-Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?
Ni tada, ni danas, mi nije bilo jasno zašto morasmo odgovarati dvaput da želimo živjeti u slobodi. Jednom s DA; drugi put s NE. Navodno je tako bilo politički mudrije. Još nisam imao trideset i nije mi bilo teško zapamtiti 1DA2NE. Onima starijima bilo je teže. I zbog pamćenja i zbog nostalgije. I tako, 19. svibnja 1991., prvi i jedini put u životu sam zaokružio svoje političko mišljenje. Dvaput. Na referendum, pored mene, izašlo 84% građana Hrvatske, i njih 94% glasalo za Prvu opciju; 1,2% za drugu. Valjda zbunjeni bogatstvom izbora. Tako je završilo moje prvo demokratsko izjašnjavanje.
Drugu trećinu svog života više nisam izlazio na izbore jer su opet postali besmisleni. Sve kandidate odgajala Partija. One koji nije, odgojile Stranke. A u strankama odgajahu oni koje je odgojila Partija. Deja-vu! Nakanu da izađem na referendum kad se 22. siječnja 2012. odabirala nova Država, Europska Unija, spriječilo službeno putovanje. Srećom da su vlasti malo frizirale Ustav pa je izlaznost od 44% bila dovoljna. Od svega što je izašlo 66% bilo za EU. Trećina je bila protiv. Euroskeptici. Ja sam nekako uvijek vjerovao u Europu. Onako empatično; ta mora jednom doći kraj niza silovanja koje je započeo moćni Zeus kad se nasitio žene mu Here. I danas vjerujem u Europu. Bez pokrića. Drugo mi ne preostaje. U Uniji možete neposredno izražavati svoju političku volju elektronički; s računala ili pametnog telefona. U Hrvatskoj to još stanovito vrijeme neće biti moguće. Želju građana za neposrednom demokracijom kod nas moduliraju gradonačelnici. Davanjem ili oduzimanjem štandove za skupljanje potpisa. S obzirom da sebe doživljavaju kao izravno Birane nekako im prirodno dođe da oni odluče što narod želi, a što ne. Ponekad pretjeraju u svojoj revnosti. Pa ih država tuži. Ili ih tuži Udruga. Pa se ide na sud. Vrhovni, čak. Potraje to godinama. Pa ujeo vuk magare. Malo je ovih dana bolesna ta naša mlada liberalna demokracija.
Završio je europski, online, referendum o zimskom i ljetnom računanju vremena. I ja sam sebi izabrao kad mi najbolje paše da bude podne. Vjerojatno će tako i drugi. Ako ćemo računati da je i to slobodno iskazivanje političke volje meni je ovo drugo, jubilarno, glasovanje u životu. Povodom toga oglasio se i šef Europske Komisije: Jean-Claude Juncker. Izgleda zadovoljno. Sretno. Ta će odluka lako proći u Parlamentu. Europskom. Nadam se da svi skupa nisu zaboravili da je od najistočnije točke EU, na Cipru, do najzapadnije točke portugalskog teritorija više od 4 vremenske zone. I da će mnogi ostati bez svog podneva. Ne marim.
Sad sam u trećoj trećini svog života. Nije jako vjerojatno da ću se više politički izjašnjavati. Ni na referendumima, ni uopće. Znam da će radikalni demokrati zavapiti kako takove kao ja treba opaliti sa 100€ kazne za svake izbore, i da su baš takovi kao ja krivi za nevolje koje je naše mlado demokratsko i pluralno društvo zadesilo. Žao mi je, ali ja ne vjerujem u demokraciju. Niti da svijet izborima može postati bolji. A ono u što vjerujem spreman sam i platiti! Ja vjerujem u humanizam. Čovječnost. I onaj kantovski moralni zakon u nama koji me udivljuje čak više nego zvjezdano nebo nada mnom. Zakon koji se ne svjedoči pred korumpiranim pravosudnicima već pred Njim. Samim. I nisam jedini. Ima nas preko pola, i da, mi smo demokratska Većina.
P.S. Danas 62. članak Ustava RH kaže:
„Obitelj je pod osobitom zaštitom države. Brak je životna zajednica žene i muškarca. Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom.“
Ova srednja, referendumom izborena, rečenica ima 35 slova. Tih sedam riječi u dokumentu u kojeg se svi kunu, malobrojni čitaju i još rjeđi poštuju, ne mogu biti vrijedne svih onih teških uvreda koje onomad vaši izgovoriše našima, ili naši vašima; sve u zanosu referendumske demokracije. Još puno više teških riječi, od tada, Crni izrekoše Crvenima i Crveni Crnima. I sa, i bez, tih 35 slova u Ustavu postojat će gej brakovi, gej obitelji i gej izvanbračne zajednice. Ustavom se tu ništa ne može regulirati; ni zakonima. Ako svoje odnose ne možemo temeljiti na čovječnosti, nećemo ih moći urediti nikakvim glasovanjima. Demokracija jednostavno ne funkcionira u nehumanom društvu. Pače, stvara sve veći jaz među neistomišljenicima. Nepremostive pukotine. Vrijeme je da prestanemo na glasački listić gledati kao na lutrijsku srećku. Vjerojatnost da dobijemo na izborima čak je i manja od one da osvojimo Euro Jackpot. Vrijeme je da se već jednom počnemo međusobno pristojno ophoditi; uvažavati. Da se manje gložimo. Da se riječima manje ujedamo za srca; i dušu. I da se izbjegavamo nepotrebno štipati, za stražnjice, kao Žanklod. Možda tada počne funkcionirati i demokracija.
