Šuma je prijetvorno mjesto. Za sunčana dana putniku namjerniku pruža hlada. Odmora. Cvrkut ptica miješa se s blagim šumorom zelena lišća. U pozadini tiho žubori potok. Kakva bi to šuma bila bez potoka? Simfonija mira. Počinka. Poželi čovjek užiti se te miline. Otpočine u hladu. Pridrijema. I za tren oka spusti se večer. Simfonija utihne. Prene to namjernika pa odluči da je vrijeme puta nastaviti. Kroz šumarak, uz potok do sela na proplanku. Ali noći ovdje, u našim krajevima, dolaze brzo. I tek što je naskočio ona dva kamena što je neko postavio usred potoka, kad naiđe idući put da ne skvasi noge, nađe se u hladnoj tamnoj gustoj šumetini. Ide uzbrdo. Još poneka zraka sunca na zapadu ljesne u visokoj krošnji; pa mrak. Tama. Potpuna. I posljednja misao. S jutra kad pastiri krenu sa stokom, podno breze, na rubu proplanka nalaze čovjeka. Zgrčena. Potpuno bijele kose. Ledenih udova. Blijedih, kamenih obraza. Pa najstarija djevojka brzo skine maramu i prekrije to lice pakljeno strahom. Nesretnika tako i sahrane. S tom maramom preko lica.
Tako je to bivalo nekad dok su se još guste šume prostirale od vapnenasta Velebita do visokih Karpata. I dalje, preko Dona i Volge do Urala. Tako je i danas. Ne idite sami kroz šumu! Noću. Nikada! Znali su to naši stari. Ako bi baš morali, a vremena su bila takva da se moralo, išli bi u grupi. I s pjesmom. Oporom, grlenom. Višeglasno u disonantnim sekundama da bi se šumskim duhovima tame učinili brojniji. Sličniji zvjeradi. Vukovima. Da bi lakše sačuvali duše do zore. Grubo glasanje popunili bi riječima. Jednostavnim, iskričavim, tekstom koji je optimistički ukazivao na to da će stići Juto. I Dan.
Bilo je to davno prije nego su Slaveni stigli u Europu; kao i ostali svijet koji danas u njoj živi. Bilo je to još prije Ilira i Kelta. Bilo je to u vrijeme dok su guste šume pokrivale sve od Sredozemnog do Sjevernog mora. Od tih davnih ljudi i naroda više ni kosti ne preostaše. Tako je to davno bilo. Preostala samo pjesma zapisana u genomu ljudske postojanosti. Genetska baština. Djedovina koju nosimo u svakoj živoj nam stanici. Pjesma stara kao ljudski rod. I drevnija. Pjesma stara kao sam strah. Pjesma starija od Hrvata i od Srba; od ustaša i partizana, od branitelja i srbočetnika.
Disonantna dvoglasna melodija, s vremenom, prerasla u koral. Uhu ugodnu pitagorejsku polifoniju zapadne civilizacije. Glas naučio čovjek pratiti instrumentom. Žicama razapetim na drvenoj kutiji. Rezonatoru. Dobro ugođeni klavir. Wohltemperierte Klavier. Bach. Mozart. Beatlesi. ABBA. I atonalnost XX. stoljeća. Dva vrela i jedan hladni rat prisjetiše nas na onaj praiskonski strah u nama. Strah koji se može odagnati samo oporim, disonantnim, akordima.
U nas se živjelo zeru drugačije. Na granici. Carevine ratovaše stoljećima. Šume postadoše prijateljice. Krajina. Vojna. Zle šumske duhove smijeniše strahovi od bolesti, gladi; ranjavanja, ropstva i neimaštine. Ojkanjem, treskanjem, rozganjem Krajišnici tjerali tu nelagodu. Pa običaj postade Nasljeđe. Kulturno. Gangu i Reru zaštitio UNESCO. No strahovi od onih drugih, različitih, nisu zbog toga nestali, štoviše, ponekad se probude još veći i strašniji. A strahovi, ko strahovi. Teško ih je liječiti racionalnim argumentima. No treba pokušavati. Uvijek. I iznova.
P.S. Naši gradonačelnici obično su seljačine sa stranačkom iskaznicom. Hvala bogu da naš nije. Onomad kad se uzburkaše duhovi oko 3. festivala ojkača sročio lijepo i mudro pismo. Poslije slušah na RTL naše banijske uzdanice. U Direktu ih ugostio Zoran Šprajc r. Jovanović. Srijeda 5. rujna 2018. Vozim A11. Slušam HR1. Muška grupa „Vinac“ iz Stankovaca. Ojkaju:
Kad sam bija čoban kod ovaca
Ljubija sam cure bez novaca.
Od kada sam ostavija ovce
Ne daju se ljubt ni za novce.
Dobri su. Ti baš znaju držati sekundu. Dobro da je gradonačelnik odgodio festival jer naši bi trebali još puno, puno vježbati. Naposljetku nije važno ojkaju li Srbi ili Hrvati i koji ojkaju autohtonije. Važno je da to rade dobro. Kako spada. Da nas nije sram pred Europom i Ujedinjenim Narodima. Stoga kad čujete da neko ojka ne pitajte odmah srdito: „Ko to tamo peva?“ Sjetite se: „Tko pjeva zlo ne misli!“ Možda vježba, radi na sebi, da bi sutra bio bolji na smotri ili festivalu, a možda samo hoće odagnati strah. Strah od onih drugih i drugačijih.
