Gjenerali i ushtrisë së vdekur
Kaže se: koliko jezika govoriš, toliko vrijediš. Ali to nije točno. Nije sasvim točno. Govoriti, čitati ili pisati na više jezika je dobro, ali ta vještina nije vrijednost sama po sebi. Ne može biti sama sebi svrhom. Poznajemo li strane jezike možemo komunicirati s više ljudi. Ostvariti više prijateljstava, poznanstava. Jezici su mostovi, mostovi među ljudima; njihovo poznavanje uvećava našu sposobnost građenja boljih i humanijih odnosa. Poznavanje jezika povećava, ne samo našu, već i vrijednost naših sugovornika. Prakticiranje jezika čini sve nas boljim ljudima.
Učeći jezike gradimo sami sebe. Povezujemo naše neurone u nove neuronske mreže. Kad se negdje poslije dvadesete broj naših neurona ustali možemo raditi samo na kvaliteti tog neuronskog sklopovlja. Socijalna istraživanja iznalaze da su sjevernoeuropski penzići, koji se više druže, razgovaraju i čitaju, mentalno puno zdraviji od svojih parnjaka iz Sjeverne Amerike koji preferiraju gledanja telke. Navodno i slušanje glazbe razara neuronske mreže. Možda su zato naša djeca sve bedastija i bedastija, a akademici sve pametniji kako se približavaju stotoj. Ili mi se samo čini. Kažu i da dvojezičnost usporava Alzhajmera.
U Jugoslaviji smo svi bili dvojezični, neki, kao Srbi manje, a drugi, kao Albanci, više. Nekako je bilo normalno da nas Kosovari razumiju, a da mi njih ne razumijemo. Pomalo smo ih doživljavali kao goste u vlastitom dvorištu. Pa bi tolerirali onoj srpskohrvatski s naglaskom. I pokojim „lj“ u suvišku, po kojem su bili prepoznatljivi. Svi osim Kapetana Lešija i Bekima. Kapetana Lešija glumio je Srbin. Bekim Fehmiu mogao je glumiti svakog. Pamtim ga kao Odiseja dok odapinje strijelu kroz gvožđa, e da bi ponovo osvojio ložnicu svoje vlastite žene Penelope. Penelopu u seriji glumila grčka glumica albanskog porijekla; Irene Leleku Papas.
S albanskim književnikom Ismailom Kadareom sreo sam se, virtualno, za svog boravka u Zemunu. U maloj knjižari, u ulici cara Dušana; dok sam osamdesetpete odrađivao dug sada nepostojećoj domovini. Nije lako tada bilo biti Hrvat u JNA, ali još je teže bilo biti Albanac. Prvih dana dresirali su nas da se predstavljamo. A to je išlo otprilike ovako. Zazove vas zastavnik prve klase, na primjer:
– Ti vojniče! – a vi spremno odgovarate
– Izvolte druže zastavniče; vojnik Darko Androić, općina Petrinja, Socijalistička Republika Hrvatska! –
Vojnik Sabri Miftari po prvi put se u životu spustio do metropole južnih Slavena; s planine na kojoj je čitav svoj život čuvao stada. Sjećam se ko danas. Na smotri. Zazvao ga kapetan. Đuričić. Onako provokativno:
– Ti vojniče! Zašto nisi zakopčao ovo dugme? – a Sabri mu spremno odgovori na nevještom srpskom:
– Druže kapetane. Vojnik Sabri Miftari. Opština Gnjilane. Socijalistička Republika Kosovo. –
Na što kapetan načisto popizdi. Viče:
– Donesite mi postolje. Postolje vamo! –
I uprtili Sabriju postolje puškomitraljeza, M53 poznatog kao Šarac. Postolje do tada dužio neki drugi mladić; Srbin iz Bosne i kapetanov zemljak. Zadužio Sabri i kovčežić sa rezervnim cijevima; nemačkim, još se vidjela svastika ispod loše prekucanog grba SFRJ. To nepoznavanja jezika koštalo vojnika Sabrija 27 kilograma bonus tereta na šest mjeseci. Poslije napravio lijepu karijeru u OVK, ako je vjerovati Facebooku. Tako da danas nije sasvim jasno tko je tu koga…
Kadarea nisam čitao na Albanskom, već u prijevodu. Srpskom. Zgodan kompromis. Priča je to o generalu talijanske vojske koji poslije rata skuplja zemne ostatke izginulih vojnika po albanskim vrletima. Uvjeren je u neupitnu plemenitost svoga čina sve do trenutka kad pokuša naći kosti izvjesnog poručnika. Ono što otkriva o njemu čitavu njegovu misiju dovodi pod znak pitanja i velikih moralnih dilema. Dalje čitajte sami, ako znate Albanski ili ako vas ne mrzi čitati srpski. Vele da je i čitanje dobro za Alzhajmera!
Generali rijetko čitaju lijepu književnost. Eventualno pišu. Cirkularna pisma pučanstvu. Da ih se ne bi zaboravilo. Za divno čudo, domaći generali nemaju nikada, nikakvih moralnih dileme. Njima je sve jasno. Ajnfah. Svi naši su heroji. Svi njihovi su zločinci. Ne, generali nemaju dilema. Ni Titovi ni Franjini. Oni spavaju mirno. Za kosti pobijenih bez suda i zakona ne brinu se previše. Strateški ih porazbacaše po jamama i inim grobištima. Kosti razasute po šumama i gorama Lijepe Naše, a i izvan nje: kosti ostavljene bez križa i znamena. Tek da se nađu tu kad zatreba onima koji ih zagrnuše, ako im zatreba. A zatreba im pred izbore. Onda svak vadi svoje kosti. Ili tuđe. Ili ne vadi. Ili optužuju druge da ne vadi. Da ih vadi sporo. I ne samo generali. Pridružiše im se i gradonačelnici. Tumbaju oni tako kosti ubijenih ili nestalih. Svaka fukara koja ima političke ambicije ogrebe se malo o ovozemaljske ostatke nesahranjenih, nevinih žrtva. Kapitalizira spomen na stradale ubijajući ih tako po drugi put; i opet bez križa i znamena. Anonimno. Besramno izvodeći na cestu ožalošćenu rodbinu kao neki svoj politički miraz.
A sad na spavanje. Laka vam noć. Natën e mirë. Ishte mirë për ty. Fle në paqe.
