Danas živimo u doba političke korektnosti. Vlastitu slobodu ograničili smo ne samo slobodom drugih ljudi, već i vlastitom željom da im se svidimo. Možda čak i više ovim drugim. Jednostavno moramo biti dopadljivi, ljepši u očima svijeta. Dobrost je poprimila sasvim drugo značenje. Izvanjsko, površno i plitko. Prolazno kao objava na Twitteru, Facebooku ili Instagramu.
Zapravo kad bolje promislim uvijek sam živio u vrijeme političke korektnosti. Samo je politika bila drugačija, pa je i korektnost bila drugačije definirana. Socijalistička vlast bazirala se na materijalističkoj filozofiji i doktrini diktature proletarijata. Spominjanje bajkovitih bića s vrhova planina bilo je subverzivno i politički nekorektno. Pa bi pjevanje Vile Velebita kažnjavali s tri mjeseca u Lepoglavi. Tamo bi pjevači drugovali s lopovima i ubojicama.
Danas možete pjevati. Do mile volje zazivati vile i banove. Liberalna Ideologija garantira slobodu osobna izričaja. Sve dok se ne dotičete drugih. Osobno. To se ne smije. Recimo ne smijete pitati direktora poduzeća, koje od kad je države Hrvatske nije zaradilo ni lipe, koliko su mu primanja; premije i bonus. To je kao poslovna tajna. No tajna nije da je svaki, pa i najsitniji posao koji je taj stručnjak ugovorio u posljednjih četvrt stoljeća pokrivao garancijama iz vaše, tj. naše zajedničke blagajne.
Skoro da više nema zabranjenih pjesama. Pjesme su amnestirane. Pjevače tu i tamo zabrane. Ali više ne idu u zatvore. Isto kao i lopovi i ubojice. Uživaju u slobodi. Zaštićeni svjedoci. Zaštićena imovina bankarskom tajnom. Zaštićen privredni kriminal poslovnom tajnom. Zaštićeni osobni podaci. GDPR. Štićene osobe. Ne daj bože da nekom kažete da je lopov. Odmah vas tuži. Jer nitko nije ni za što kriv dok mu se ne dokaže da je kriv. A kad mu se dokaže da je kriv još uvijek nije kriv jer presuda nije pravomoćna. A to znade potrajati. U socijalizmu je bilo sasvim drugačije, svi su bili krivi dok ne dokažu da su ispravni.
Štitimo privatnost svakog pojedinca, skoro svakog. O onima odabranima da nam budu ministri i zastupnici moramo znati sve. Više znam o Premijerovim prihodima i imetku nego o vlastitoj imovini. O dužnosnicima sve piše na Internetu. Jednostavno ih je prezirati. Ako imaju, zašto imaju; ako nemaju, zašto nemaju? Pa lakše možemo popljuvati i naružiti to lutkarsko kazalište demokratski odabranih marioneta. Muppet show. One koji potežu konce u toj predstavi nećemo vidjeti. Ni na kraju predstave. Njihovi podatci nisu u registru dužnosnika.
Kolega piše iz Slovenije. S instituta Jožef Stefan. Nazvanog po Koruškom Slovencu rođenom u Celovcu; Bečkom sveučilišnom profesoru koji je sa samo 28 godina postao redoviti profesor; najmlađi redoviti sveučilišni profesor u Carevini. Kaže imali su demonstracijske pokuse iz fizike za vrtićku djecu. Lijepo se vide pokusi i vrijedni mu kolega Primož. Samo nigdje ne vidim djecu pa mi sve izgleda malo autistično. Slikati djecu kako gledaju pokuse iz fizike je danas ne samo nekorektno, već i opsceno. Svašta bi mogli pomisliti o vama. U socijalizmu ste mogli slikati djecu i izlagati te slike, ali na Institut niste mogli. Bio je zatvoren za javnost.
Danas su dodijeljene Nagrade za znanost za 2017. godinu. 6 nagrada za životno djelo. 16 nagrada za znanost. Po područjima dva-tri laureata. 3 nagrade za popularizaciju. 6 nagrada za znanstvene novake. U potpisu Predsjednik. Odbora i Sabora. Sve politički korektno. Zastupljena sva područja, sva sveučilišta. Neke od znanstvenika poznajem a neke ne. Drago mi je zbog njih…
…ma kvragu i korektnost! Drago mi zbog kolegice, nekad studentice, a danas profesorice Vernesa Smolčić. S trideset i nešto napravila je puno u svojoj karijeri. I još će. No ovdje je spominjem imenom zbog nečeg što je još bitnije za spomenuti od njenih znanstvenih postignuća. Ovdje je spominjem zato što se radi o uistinu kvalitetnoj sveučilišnoj profesorici koja predano radi sa svojim studentima. Skromno i samozatajno prenosi znanje i entuzijazam mlađim generacijama. Ne samo domaćim već i stranim. Uvezuje hrvatsku pamet u znanstvenu stečevinu civilizacije. To vani odavno znaju. Dobro je da je i doma prepoznata.
Sinoć je i kapetan nogometne reprezentacije dobio nagradu. FIFA-inu. Za najboljeg nogometaša. Već treću ljetos. Poslije niza godina kad su nagrade dobivali oni koji su u nogometu vidljivi na prvu, pa je svakom amateru jasno da barataju tom vještinom, ove godine nagradu je dobio veznjak. Čovjek koji je zadužen kreirati igru; povezati je u skladnu cjelinu. Viša razina igranja loptom. Na dodjeli je bila prisutna i druga desetka, legendarni kapetan Vatrenih. I on je bio veznjak. Zasuzilo mu oko. I meni. I njih prvo prepoznaše vani. Doma imaju problema. S Uskokom i HNS-om. Sve dičnim institucijama. Koje običavamo zazivati da rade svoj posao. A koji obično ne rade.
P.S. Ni u socijalizmu institucije nisu baš uvijek radile svoj posao. Za studentskih dana na Šari nije se samo učilo. Znalo se i zaružiti. Pa “zapjevati”. Bilo je boljih “pjevača“ od mene. Ali ja sam uvijek bio jak s riječima. Jedini sam znao integralni Gajev tekst koji je 1833. uglazbio Ferdo Livadić. Pa sam po tom bio malo posebniji od drugih. Poslije jednog rođendana na četvrtoj godini izbacilo me iz doma. Mene. Posebno. Starom laknulo kad je doznao da će samo na tome ostati. Meni je bilo svejedno. I onda i danas. Neka institucije rade svoj posao!
Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
visoko se bude stala kad ju zbudimo.
Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
ak je sada u snu mala, će se prostranit.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
ter da stransko teško breme iz nas bacimo?
Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili
da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
razdružit nas neće sila baš nikakva već!
Nas je nekad jedna majka draga rodila,
hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
