Sjećam se prvog odlaska u knjižnicu. Na polugodištu prvog razreda mama me odvela u Gradsku čitaonicu. Onu u Domu kulture. 16. siječnja 1969. Četvrtak. Prvi dan zimskih praznika. Zimski praznici na polugodištu prvog razreda. Drugarica knjižničarka, gospođa Petrović, uvjeravala mamu da je Karl May pravi autor za mene. Nije je trebalo puno uvjeravati. Tada su roditelji vjerovali liječnicima i cijepili djecu. U ta davna vremena roditelji su vjerovali učiteljima; nisu ih tužakali po školskim odborima. Zašto ne bi vjerovali knjižničarima, odnosno knjižničarkama.
Bilo je to vrijeme bez skandala. Ako ih je i bilo nitko se njima nije ponosio. Tek bi pokoja bakica imala primjedbu na lokalnog kapelana; pa bi se pritužila Kaptolu. Diskretno. To bi završilo duhovnim vježbama. Ponekad bi nekog i premjestili. Ako bi petljao s udovicama. Tada još nije bilo moderno štipkati dječake. Izbjegavali se skandali. Nisu ih radili ni celebovi. Gabi i Arsen. Ljubav s estrade. Nisu se spominjala njihova prethodna bračna iskustva. Ni u trač rubrikama. Ta je priča kolala povjerljivim kanalima, od uha do uha. Kao i ona da su Rusi ušli u Prag i da su krenuli na nas. Taman sam trebao krenuti u školu. Do polugodišta je strah od Rusa posustao. Takova su bila vremena. Moralni uzusi. U socijalizmu. Prvoj fazi komunizma. Tih šezdesetih kad je diktatura proletarijata i njegove avangarde malo popustila. Što zbog američke pomoći, što zbog ruskih tenkova.
Karl May: Blago u srebrnom jezeru. To je bila prva knjiga koju sam potpuno samostalno pročitao. Winnetou i Old Shatterhand u borbi protiv zla. Danas se to možda čini neprikladno, ali onda je to bilo normalno. Šumu Striborovu odradili smo već prije. Nesamostalno. Pomogle Teta i Baka. One su govorile taj Mažuranićkin starohrvatski dobro. Djeca bi trebala čitati ono što ih zanima. Ono što vole. Tako je bilo u socijalizmu. Jedino je problem ako djecu ništa ne zanima. No to nema veze s društvenim uređenjem.
Kao djeca voljeli smo vesterne. Znali smo se cijele dane igrati kauboja i Indijanaca. Nijemaca i partizana manje. Danas mi se čini da je kodeks časti koji baštinim više u svezi s porukama iz filmova o kaubojima i Indijancima, a manje iz partizanskih filmova. Brzo smo bili dokučili da nisu svi kauboji dobri, a Indijanci loši. Puno kasnije se otkrilo za Bleiburg i činjenicu da nisu svi partizani hrabri, neustrašivi i pošteni; da nisu svi Ustaše nepatvoreni zločinci. Koljači i ubojice. Čitam danas Blago u srebrnom jezeru. To se ne da čitati. Prestrašno. Onda te davne šezdeset i devete nije mi se činilo tako.
Winnetou se razumije u rane.- On zna i kosti liječiti, a posjeduje i izvrsno sredstvo protiv groznice. -Pokaži mi ruku!- Winnetou je pretraži i razjasni da rana nije tako opasna kako je to na prvi pogled izgledalo. Kugla, jer je bila ispaljena iz velike blizine, nije razmrskala kost već ju je samo okrznula. Winnetou je donio neku suhu biljku iz svoje torbe, navlažio je i stavio na ranu. Tada je odrezao dva drvena pruta i sve to čvrsto povezao kao pravi ranarnik…
Kao djeca nismo se stalno naganjali naokolo virtualno se upucavajući. Bilo je i humanijih igara. Care, care, kol’ko ima sati. Igre doktora i pacijenata. Njegovanje ranjenika. Ranjeniku bi povezali ranu pa bi ga onda nanašali uokolo sve dok mu taj podvezani ud ne bi posvema utrnuo. Onda bi neko drugi bio ranjenik. U igrama sam znao oponašati neke od tih likova koji su tražili rudnike srebra. Činili su mi se tako živopisni i opipljivi. Stvarni. Druga djeca imala su svoje omiljene karaktere. Pa su ih živjela intenzivno; nadmećući se kvalitetama svojih junaka.
Petrinjska gimnazija svake je godine izbacivala desetak budućih studenata medicine i veterine. Tko zna koliko je njih izabralo taj posao nakon djetinjstva ispunjenog lizanjem trputca i stavljanja istog na fiktivne rane stradalih u okršajima poslije jurcanja preko susjedskih vrtova, livada…
Ratnici su načinili golemi krug oko njih, a žene i djevojke su istupile i započele plesati oko bijelaca. Bila je to najveća uvreda koja je postojala. Kad žene i djevojke plešu oko zarobljenika to znači da Crvenokošci navješćuju da ništa ne drže o zarobljenicima. Onaj tko to dopusti bez otpora toga preziru. Old Shatterhand je povikao nešto svojim pratiocima na što su ovi kleknuli i napunili svoje teške puške. On sam ispali metak iz svoje teške puške čiji hitac je nadglasao usklik Crvenokožaca, a kada je kratku pušku prislonio na lice, u trenu je nastupila grobna tišina.
Pročitavši ovo nakon pedeset godina, ovaj odlomak, ostao sam zgranut. O moj bože, dobro sam i ispao. S obzirom na to čemu sam u ranoj mladosti bio izložen. Stvarno ne znam kako bi sada završio ovaj današnji tekst. Ostao sam potpuno bez riječi. Najjednostavnije bi bilo ovo nikad ne objaviti. Ali to ne bi bilo fer. Tada je to tako bilo i tu se ništa ne može promijeniti. Ni dodati. Ni oduzeti. Grobna Tišina.
