Spremam neko predavanje. Kratki rezime mjerenja na kojima sam sudjelovao u proteklih pet, šest godina. Sjećati se ponekad bude naporno. Pa se umorim. A kad se umorim od znanosti obično pogledam neku kvazi-znanstvenu emisiju iz repertoara Krešimira Mišaka: na Rubu znanosti. Ako netko znade dobro napraviti pseudoznanstvenu emisiju na račun poreznih obveznika to je Krešo. I to radi toliko dobro da se više i ne ljutim zbog toga. Više se skoro pa niko od naših ne ljuti. Osim jednog kolege, fizičara, astrofizičara. Jednom godišnje šizi nad Mišakovim uradcima. Na Fejsbuku.
Danas je Krešo izašao iz studija. S jednim nadobudnim luta Zagrebom. Traže simbole masonstva po pročeljima, zabatima i krovovima zagrebačkih palača. Evo ih na Marulićevom trgu. Diskutiraju one Sove na uglovima zgrade Državnog arhiva. Na svakom od četiri ćoška koče se četiri sove koje gledaju na sve četiri strane svijeta. Sve skupa njih šesnaest. Čudno je to, kaže sugovornik, zašto baš šesnaest? Objašnjava postav sova nekim numerološkim algoritmom Slobodnih Zidara; zaboravih detalje. Obično se isključim kad neko priča bezveznoće. Tako štitim male sive stanice. Slušam, a ne čujem.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica na Marulićevu trgu, imenovanom po ocu hrvatske književnosti, bijaše sinonim knjižnice generacijama studenata. I ja sam među njima. Jedna od one druge dvije, sjevernije, zrcalno postavljene, zgrade na Trgu bila je Prirodoslovno-matematički fakultet. Mjesto svakodnevnog obitavanja u ranim osamdesetima prošlog stoljeća. Faks već odavno nije na tom mjestu. Knjižnica je zatvorila vrata studentima 17. veljače 1996. Tada je postala Hrvatski državni arhiv. Knjige Sveučilišne biblioteke našle su dom, preko pruge, u novoj zgradi NSBa.
Gradnja Kraljevske sveučilišne biblioteke i Kraljevskog zemaljskog arhiva prema nacrtima prvonagrađenoga natječajnog rada arhitekta Rudolfa Lubynskog započela je 21. veljače 1911., a zgrada je na korištenje predana 29. studenoga 1913. godine. Duga 80 a široka 46 metara, od armiranoga betona i željezne konstrukcije, umjetnički je opremljena u duhu secesije. Urešena je brojnim djelima uglednih hrvatskih umjetnika: R. Frangeša, R. Valdeca, V. Bukovca, M. Račkoga, M. K. Crnčića, B. Csikosa-Sesie, R. Auera, O. Ivekovića, F. Kovačevića, I. Tišova, B. Šenoe, M. Vodsedalek. Zdanje je nadsvođeno polukupolom nad glavnom velikom čitaonicom u središnjem dijelu palače. Četiri stupa na kojima se nalaze po četiri sove koje nose globuse, savršen su izričaj identiteta knjižnice. U urbanističkom smislu zgrada je važan dio zagrebačke zelene potkove.
Svašta čovjek nađe na Internetu. Ono čega nema na Mreži je da je one dvije sove na zapadnoj strani, koje gledaju baš naš na zapad, napravio naš susjed. Petrinjac. Dok je naukovao u Zagrebu. Za majstorski ispit. Susjed Podnar. Treća kuća prije kraja Turkulinove ulice. Omanji pogrbljeni čovjek koji je radio bakrene rakijske kotlove. Davno. U vremena dok su se još djeca zimi sanjkala niz ulicu Ksavera Šandora Gjalskog popločenu granitnim kockama. Turkulinova je bila dvosmjerna, pa dolazeći iz pravca Siska nije trebalo skretati desno! U zadnjem ratu kraj Turkulinove ulice je raskućen. Praznina urasla u korov i ambroziju.
Nama više ni majstora koji stvaraju u plemenitom metalu. Pročelja zgrada izvode su građevinskim stiroporom. Tupo ravna. Flah. Energetski obnovljene fasade našim novcima koje nam na kapaljku dozira EU i ministarstvo graditeljstva. I Sove dobile neko drugo značenje. U moje vrijeme su Sove krasile logo škole stranih jezika. Baka nije voljela čuti huk sove kad zamrači. Znala bi reći: negdo bu hmrel. Danas čujem da je UDBa svoje najviđenije agente nazivala Sovama. Valjda zbog velikih burlavih očiju koje sve vide. I po mraku. I ono čega ima i ono čega nema. I ako bi se neko zvao Vasilije, Vaso. Zvali ga Sova. So-Va.Va-So. Mi smo svog Wartburga karavana isto zvali Vaso.
P.S. Subota ujutro. Dolazi susjeda s drugog. Nešto ne štima s antenom na krovu. Ja im dođem kao neki lokalni stručnjak za signale. Da im dođem. Trebat će opet na krov. A prije krova susjed nudi vinom. S omiljenog mu vinograda iz imotskog kraja. Topologiju Imotskog i ne znam baš najbolje. U Imotskom nisam bio nikad. Samo poznajem dosta ljudi odozdo. Imotskih gimnazijalaca. Čaša po čaša i već razgovaramo o UDBi. Omiljenoj temi mog susjeda. Bivši pomoćnik ministra, pa je dobro informiran. Veli UDBa drma SDP. I HDZ. I lijevu i desnu struju. Otkad su ona dvojica u Bavarskoj više se ne zna gazda. Ratuju udbaši međusobno pa se državna politika trese. I s desna. I s lijeva. Vaso protiv Sove. Sova protiv Vase. A možda i nije samo jedna UDBa, možda ih je više. Sa svakom čašom vina UDBe se multipliciraju; umnažaju. Jasno je da UDBa viri iz svakog ćoška. Mudro šutim. Vrag će ga znati. Danas sigurno neću na krov. Opasno je. Zbog vina. I UDBe. Smračilo se. Ne idem ni na tavan. Nikad se ne zna. Da se u mraku dimnjaka nije skučila neka Sova. Ili Vaso. Vrag si ga neka.
