“O sve na svijetu, stvoreno iz ništa!
Lakoćo teška, zbiljska utvaro!
O ružna zbrko stvari divotnih!
O svijetli dime, perje olovno!
O hladna vatro, zdravlje bolesno!”
Opisuje Shakespearov Romeo svoju ljubav znatiželjnom Benvogliju. Nekako slično mi se čini i dan prepun izvješća, izjava i komentara na rezultate izbora u susjednoj nam Bosni i Hercegovini. Naravno, nas u Hrvatskoj, ali još više Hrvate u Bosni i Hercegovini najviše je zanimao izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Oksimoron cijele bosanskohercegovačke izborne političke priče izgleda da se je sveo na činjenicu da Hrvati te susjedne nam države svojim izlaskom na birališta i svojim glasovanjem uvelike mogu utjecati na neke izborne rezultate u Republici Hrvatskoj ali ne i u Bosni i Hercegovini.
Tragediju bosanskohercegovačkih Hrvata možemo pratiti kroz cijelu povijest tih prostora. Niti jedna vlast, niti jedno vrijeme prema njima nisu bili milostivi već naprotiv. Najtužnije je što iz te mukotrpne povjesti nismo ništa naučili. A još je tužnije što su Hrvati na tim prostorima najviše i najčešće stradavali od izdajničke ruke proizašle iz vlastitog nacionalnog korpusa. Jedini ozbiljan i, čini mi se, stalan trud oko okupljanja hrvatskog naroda i čuvanja, kako njihovog nacionalnog indetiteta, vjere, zemlje i jezika proizilazio je iz katoličke crkve čiji su poslanici i sami često stradavali u svom poslanju.
Osobno nemam nikakvog legitimiteta, a ni namjere tumačiti povijest hrvatskog naroda na tim područjima, međutim, želim, upravo u kontekstu proteklih izbora, podijeliti promišljanja stečena u saznanjima i spoznajama iz prijateljevanja s ljudima s i na tim prostorima.
Sa zanimanjem i znatiželjom slušao sam priče tih ljudi o preživljenom u Drugom svjetskom ratu ali, daleko više, u poraću istog tog rata kada su godinama ljude dijelili po uvjerenjima huškajući jedne na druge što je rezultiralo mnogobrojnim likvidacijama i protjerivanjima zbog čega i danas mnoge porodice s podozrenjem gledaju one druge.
Domovinski rat uvelike je izmješao „nacionalne karte“ cijelog područja. U tom miješanju najmanje su sudjelovali sami stanovnici. Karte je uglavnom miješao „veliki brat“ često, na žalost, uz suflere i naroda koji su gledali samo osobne interese kratkog daha i trenutka. Nitko ozbiljno nije shvatio ili htio shvatiti poruku tadašnjeg bošnjačkog predsjednika Alije Izetbegovića da je trideset godina za jednog čovjeka dugo vrijeme ali za jedan narod to je trenutak.
Niti danas ne znamo stvarno i povijesno istinito što je bila i jest namjera tog „muvinga“ stanovništva ali vidimo konstantno i sustavno nestajanje hrvatskog nacionalnog korpusa s tih prostora. Uzalud svih ovih godina bosanskohercegovački biskupi i svećenstvo upiru snage ukazati na ovaj problem, nitko ih ozbiljno ne sluša niti s ove niti s one strane granice. Hrvatska državna politika sve vrijeme nije poduzela ništa da bi zaštitila hrvatski nacionalni korpus već bi trčkarali po BiH obećavajući „bombone“ što bi, pak, u matici stvorilo negativan efekt i automatsku odbojnost prema tim Hrvatima tako da svakodnevno možemo čak i od političara iz samog političkog vrha čuti da ti Hrvati pokušavaju živjeti kao hrvatska nacionalna cjelina isključivo iz nekih sitnih interesa i novčanih prinadležnosti.
Na koncu u cijeloj toj priči Hrvati u BiH drže se, izgleda, prokušane hrvatske tradicije „nitko s nikim“ ili ti „tri Hrvata četiri stranke“. Kako drugačije shvatiti rezultate ovih nesretnih izbora.
I dok novoizabrani predstavnik Hrvata Komšić kog su izabrali Bošnjaci upućuje poruke Hrvatima „da se ne boje jer izabrali ga oni ili ne on je njihov legitiman predstavnik“ usput omalovažavajući i hrvatsku predsjednicu i premijera kao i sveukupan politički vrh poručujući im „da se ne miješaju u unutarnje stvari suverene BiH“ mi bi, a posebno Hrvati u BiH, trebali vjerovati da za njih dolazi bolje sutra.
Na žalost svaka hrvatska politika uvijek nađe izliku za sve svoje promašaje i pogreške tako da teško možemo očekivati neke pozitivne pomake, a i za mnoge situacije i poteze je prekasno uz opasku da „najviše boli udarac pendreka koji se nalazi u ruci tvog čovjeka“.
Marjan Gašljević
