Piše:Dragana Čubrilo
Jedan dan slučajno započnem razgovor s radnikom jedne sada već privatizirane firme. Čovjek od svojih pedeset i kusur godina, nije još blizu onoj krajnjoj granici za muškarce za mirovinu, ali narušena zdravlja. Priča mi o svom životu, bolesti, poslu i kaže mi kako zna da bolje ne ide. Trenutno je na otkaznom roku. Oči mu odavno ugašene, ali trudi se smiješiti. Priča mi priču o svom otkaznom roku kao netko tko se pomirio sa sudbinom. Ne zna što će poslije, tko bi ga mogao zaposliti. Za teži fizički rad više nije. Istrošio se zadnjih trideset godina. Ja mu nemam što pametno reći. Sjećam se otkaznih rokova mojih najmilijih.
Neki su zaboravili, ja nisam. Vraćala sam se iz Zagreba s polaganja stručnog ispita kada su radnici Željezare bili na Novom mostu. Sada ima promijenjeno ime, ali ja ga pamtim onako kako su me učili. Bio je to radnički most. Oni su ga svojim žuljevitim rukama gradili. Taj dan je u meni puklo tisuću munja i gromova. Priljubljena uz prljavo staklo vlaka sam plakala i grčevito stiskala ruke. Znala sam da je to kraj. Uplakana lica žena u kordonu običnih radnika korača, a policija im ne da proći. Kao da su najveći kriminalci. Svaki taj čovjek je samo želio dobiti svoju plaću, prehraniti svoju djecu, platiti svoje račune. Nisu mu dozvolili. Nisu mu dozvolili da hoda mostom kojega su radnici prije njega gradili.
Sjećam se tada nekih političara u kaputima od kašmira. Prodavali su demagogiju ljudima koji su bili na rubu ponora. Tu noć su proveli na mostu. Sami, poput pasa koje su vlasnici stavili na rubu šume. Najviše me bolio onaj pendrek policajaca na leđima onih koji su njega plaćali. Njegovu obitelj hranili. Ne znam da li ti isti sada noću bar ponekad pred san se sjete što su učinili. I kako su mogli jednostavno stati u tu kolonu skupa s radnicima i ići s njima dalje.
Ugasili su gigant koji je hranio cijeli grad. Preprodavali ga, gušili, davili, žvakali i na kraju ispljunuli. Rekli su da takva tvornica nije isplativa. Ja možda jesam plava, ali znam da je sve i jedna konstrukcija kada se išta gradi još uvijek čelična. Da je željezo još uvijek na cijeni. Da se sve ono što se prioizvodilo u mom gradu, još uvijek proizvodi u drugim državama koje zarađuju velike novce na tome.
I onda je sve utihnulo. Trebalo je brzo pod tepih zgurati sve te nezaposlene radnike. Stanovi su gotovo preko noći prodavani jer ljudi nisu mogli plaćati režije. Lako je okrenuti glavu od susjeda koji su do tada radili pošteno za svoj kruh, a sada po hranu idu u pučke kuhinje. To su vam isti oni koji ponekad noću traže plastičnu ambalažu po kontejnerima. Nekada su ih zvali radnici.
Sada žele ugasiti i posljednji stup ovoga grada, Rafineriju Sisak. Zgaziti radnika je tako lako. Uzmi mu dostojanstvo, njegovu plaću, pljuni na njegov radni staž i reci mu da je gotovo. Slušam neke koji govore kako im tako i treba. Oni nisu poduzeli ništa kada su radnici prolazili i išli na taj naš čuveni radnički most. Kažu da su se i smijali. Ja ih onda pitam, gdje ste vi vidjeli radnike po kancelarijama? Gdje ste vidjeli žuljevite ruke na tipkovnici računala? Jesu li to bili radnici iza mreže u radnim odijelima sa šljemovima ili su to bile ulickane tete i stričeki na prozorima svojih ureda? Ne brkajte stvari.
Ja sam jedna od tih koji nemaju žuljevite ruke. Nekada sam imala. To je bilo onda gospodo kada ste nam uzeli dostojanstvo. Kada nisam mogla živjeti kao djeca političara u kaputima od kašmira. Radim od svoje sedamnaeste. I nikakva škola, nikakav fakultet i nikakva kancelarija me neće natjerati da zaboravim radnika. Da mu se naklonim do poda jer on radi i za moju plaću.
Ne vjerujem niti jednom političaru. Došao on u trenirci ili u odijelu od kašmira. Ja vjerujem onoj masi u radnim odijelima koja nosi zastavu i traži samo svoje dostojanstvo. Radnika ne možete uvjeriti u to da eto sada nii nafta nije isplativa. Sada kada cijene goriva idu u nebesa. Vi kažete da to nije isplativo. Prestalo je odjednom biti ekološki važno. A dugo su se kojekakve eko udruge dizale na noge i taržile zatvaranje. Ja se kao dijete sjećam svakodnevnog smrada Rafnerije i crvenog veša od Željezare, ali znate što? Ljudi nisu umirali od raka. Nije bilo ovoliko bolesne djece. Pobogu, sve je živjelo. Ulice su bile pune ljudi. Nisu nas zaustavljali kordoni policije.
Obje tvornice su cijeli rat radile. Za radnike i njihove obiteljii, za vojsku, njihove obitelji, za sve nas.
Odjednom radnik više nije isplativ. Biti radnik je postalo sramotno. Nepoželjno. Vani nas svi žele, ovdje nas gaze i guraju pod tepih.
Ponekad kada pobjegnem od svega u polja s psima, hodam i tražim djetelinu s četiri lista. Onda kada ju pronađem, uvijek poželim neku želju. Nikada to nije ništa materijalno. Često poželim da se radnik vrati na velika vrata. Da zatutnji moja Željezara i nebo propale baklje Rafinerije.
Poželim da mi ne krenu uvijek suze kada se sjetim onog dana i radnika na mostu. Poželim da se ne ugasi i zadnja nada običnog radnika. Poželim da je svima stalo.
Može li nam pomoći djetelina s četiri lista? Političarima nikada nije bilo stalo.
P.S. I opet ću stati uz radnike. Uvijek ću. Možda tipkam po tipkovnici, ali ja ću izaći i na ulicu s vama. Poštujem vas. Ja nisam zaboravila suze radnika na mostu. Nikada neću.
