Crveni lampioni špricaju fotone u kišom isprani eter. Stotine, tisuće, lampiona obasjat će noć sa Svih Svetih na Dušni Dan. Stotine tisuća plamičaka po grobljima Lijepe Naše. Milioni lampaša preseliše s paleta trgovačkih lanaca u ovu svetu noć. Milijarde svjetala diljem Zemlje užganih da osvijetle puta dušama vjernih. Milijarde crvenih lampiona i pokoji bijeli. Veličanstven prizor veličanstvena običaja. Podsjetnik na našu prolaznost i privremenost. Podsjetnik na našu ovozemaljsku jednakost i onosvjetsko zajedništvo. Gorjet će ti crveni fenjeri zabludjelim dušama noćas i sutra u noć. A onda će svjetlo početi trnuti. Lampioni će se stati gasiti. Prvo oni manje, pa oni srednji, pa oni veći. I tad će se opet moći razabirati razlike; čiji su to potomci osigurali više svjetla dušama svojih pokojnika. Najposlije će preostati samo oni elektronski; s treptavim svjetlom. Oni što ne mogu rasvijetliti puta već samo označiti da se ovdje nešto zbivalo; dogodilo. Kao semafori. Kao žmigavci skršena automobila ostavljena uz cestu da upozori nadolazeće na nevolju.
Svijeće danas gotovo nitko ne koristi. Plastični lampioni su praktičniji. Plastične lampaše je lako postaviti. Njima kiša i vjetar skoro ne mogu ništa. Pa ne moramo brinuti da će se naši voljeni zagubiti i prije nogo napustimo grobište. Lampioni pod prstima ne ostavljaju onaj masnjikavo-ljigavi dodir voska; odbojni dodir smrti. Praktičnost mijenja običaje; pa ta praktičnost i sama postaje običaj, a običaje treba poštovati. I dobar je to običaji jer obične svijeće ostavljaju voštane tragove po nagrobnim pločama. Cmoljave zagarene tragove. Plastične ljušture lampiona puno je lakše počistiti, pokupiti. Ipak, te prazne plastične školjke tjednima poslije tumarat će grobljima raznošene vjetrom, kao neki neurotični izgubljeni duhovi.
Najdraža i ja završavamo ovogodišnje sisvetsko sređivanje obiteljskog groba. Sad se vidi da smo bili. Glasine i ogovaranja se brzo šire. Valjda će biti i pozitivnih dojmova. Zadovoljan učinjenim bacam pogled prema horizontu. Ovdje s Crkvenog Brijega u Kutini vide se Vrata Slavonije. Vidjela bi se i bosanska Brda u daljini da je jači vjetar opuhao Lonjsko polje i Savsku nizinu. Ovako se vide samo veliki dimnjaci. Veliki dimnjaci kutinske Petrokemije.
Intenzivnija izgradnja petrokemijskih postrojenja u Kutini započela je u svibnju 1966., a prve količine umjetnih gnojiva izbačene su na tržište 1968. godine. Već u toj prvoj fazi tvornica mineralnih gnojiva bila je najveća u bivšoj državi s početnim kapacitetom od 700 tisuća tona ureje, KAN-a i NPK-a gnojiva godišnje. 1984. proizvodnja premašuje milijun tona godišnje. Do 1988. u kutinskoj je Petrokemiji proizvedeno oko 15 milijuna tona mineralnih gnojiva. Kutinska petrokemija razvijala je proizvodnju u nekoliko pravaca: mineralna gnojiva (KAN, ureja, NPK), proizvodnja čađe za gumarsku industriju, te proizvodnju tzv. glinarskih proizvoda. Uoči Domovinskog rata od proizvedenih 1,6 milijuna tona preko 500 tisuća je odlazilo u izvoz. Tvornica mineralnih gnojiva je cijelo vrijeme glavnu sirovinu, plin, preuzimala od Naftaplina. U sastavu Ine bila je do 1997. godine kada je nakon restrukturiranja postala samostalnim poduzećem. Od samoga početka tvrtka surađuje sa znanstvenim ustanovama.
Od jučer je Petrokemija opet u zagrljaju Ine. Restrukturiranje u kojem je Petrokemija postala izložena cijeni, osnovne sirovine, plina došlo joj glave. A cijenu plina su proteklih dvadeset godina formirali veći Igrači, tržišno i dogovorno; po potrebi. Država bi pokrivala manjak. Pa se stekli uvjeti da se obere vrhnje. U talu je i PPD. Prvo Plinarsko Društvo. Jedna od najtajanstvenijih tvrtki misteriozne hrvatske privrede. Varate se ako mislite da je istinita ona: “Ko je jamio jamio je!” I jučer su neki jamili. I prekjučer. I sutra će opet jamljavat. Direktno iz Proračuna RH. Samo oni koji su jamili Medije i Televizije ne žele javnost zamarati jamljivanjem. Da ne pomisli narod da ima jošte za jamit. Pa da se polakomi. Jer nema goreg od lakoma i nezajažljiva Naroda.
Kad sam 2008. i 2009. vodio Ljetnu školu mladih fizičara HFD-a (Hrvatsko fizikalno društvo) kutinska Petrokemija mi je bila sponzor. Dobar sponzor. U jednom telefonskom razgovoru nazvah tvrtku starim nazivom: Ina-Petrokemija. Menadžer s druge strane skoro da se uvrijedio. Kao oni nisu Ina. Te 2008. godine hrvatska Privreda je još cvala. Vodio ju je Premjer Ivo. Činilo se da je svjetska ekonomska kriza sustala baš na Sjevernim Granicama Hrvatske. Skupio sam donacija i za pola iduće Ljetne škole. Srećom. Jer 2009. sve se urušilo. Ne i Petrokemija. Ja sam fasovao još malo za Ljetnu školu. Mnogi moji sponzori iz tog doba završiše po istražnim zatvorima. Jer su jamili ili su drugima držali lojtre dok su jamali. Nekima su te istrage i suđenja došle života. Ja još uvijek čuvam sve račune i financijsku dokumentaciju vezanu za organizaciju Ljetnih škola mladih fizičara hrvatskog fizikalnog društva. Nikad se ne zna, da me Uskotzsi ne zaištu za očevidca u nekom od onih megalomanskih Procesa s tisućama svjedoka. Ili, ne daj bože, u slučaju nečeg goreg.
Zraka niskog zapadnog sunca probija se kroz krošnju breze pa se ogleda u uglancani nadgrobni kamen. Na njem ime mog Starog i godine: rođenja i smrti. Pa me to vrati u sadašnjost. Nije zdravo predugo boravit među grobovima. Svašta se čovjeku uzmota po glavi od tog pokoja. Srećom najmilija je ovdje. Pa me zove da krenem. Valja još do njene mame. Moje punice.
