Kad krenem put Sjedinjenih Američkih Država jedino što mi valja provjeriti da imam sa sobom su putovnica s važećom vizom, kreditna kartica i dvije novčanice od po deset dolara. Iako smo već gotovo deset godina punopravna članica NATO-a, od 1. travna 2009. godine, i odani američki partner za mir gotovo od samog osnutka Države, još uvijek nam za ulazak u SAD treba viza. Zašto mi treba kreditna kartica ne treba pretjerano pojašnjavati. One dvije novčanice od 10$ nosim za platiti taksi prijevoz od aerodroma do Nacionalnog Laboratorija i obrnuto. Vozača je u USA donedavno bivalo pristojno platiti gotovinom i ostaviti bar 15-20% napojnice. Zadnji put sam primijetio da je i ta gotovinska transakcija nepoželjna jer je preko googlea moguće odraditi sve; od narudžbe prijevoza do plaćanja računa i ostavljanja napojnice.
Neka! Spakirat ću ja te dvije banknote s likom Aleksandra Hamiltona, prvog ministra financija SAD, da se nađu. One za mene imaju i posebno, obiteljsko, značenje. 1959. godine zbog posjedovanja istih moj Stari je suđen na tri mjeseca zatvora; uvjetno, uz klauzulu da ta dva apoena ustupi Narodnoj Republici Hrvatskoj. Problem je bio što je Narodna Republika htjela baš novac s likom prvog ministra financija SAD koji je američku demokraciju zadužio i kao koautor tzv. Federalističkih spisa, i danas temeljnih dokumenata za tumačenje duha Ustava SAD. Četiri banknote s likom 16. predsjednika Abrahama Lincolna ili jedna s likom 7. predsjednika i osnivača današnje Demokratske stranke Andrewa Jacksona, kao i ostale kombinacije apoena vodile su drito u kazamate Narodne Republike. Na tri mjeseca. Presudu sudac zaključuje sa „Smrt fašizmu, sloboda narodu.“ Prije par godina kad je, tadašnja, saborska zastupnica, a danas sutkinja Ustavnog suda RH, poznata i po „tečnom“ engleskom, pozdravila istim uzvikom iz drugog reda s lijeve strane prisjetio sam se zašto su moja poimanja Smrti, Fašizma, Slobode i Naroda malo nekonvencionalna. Imam svoje mišljene i o Ustavnom sudu. Za njega ne bih rekao da je nekonvencionalno jer se bojim da ga dijelima s jako puno građana RH.
No da završim. Stari ipak nije vidio zatvora. Kupio je tih dva puta deset dolara od iste osobe koja ga je i cinkala vlastima. Tako je „uvoz” elektromotora kojeg je kupio za devize došao dva puta skuplje od planiranog. Na sličnu foru je i Anton Kikaš ostao i bez love i bez oružja kojim je, krajem kolovoza 1991., pokušao unaprijediti Hrvatsku Obranu vodeći se načelima optimalizacije sredstava kod uvoza dobara. On je odgulio tri mjeseca u Beogradu; dok ga ne zamijeniše. Ne znam gdje je danas no nadam se da je dobro, da mu poslovi cvjetaju, i da uživa sa svojom ženom, mislim Petrinjkom. Kanada je uvijek bila primjerna kapitalistička zemlja.
Zemlje liberalnog kapitalizam, a i oni drugi, manje liberalna kolektivi, u kojima se kunu u tržišno natjecanje, zapravo su društva u trajnom stanje privrednog ratovanja. Poslovne strategije i vještine u tom natjecanja ovise o raznoraznim parametrima, dogovorima i partnerstvima. U pravilu Veliki prakticiraju istisnuti iz posla ili progurati male. No pravi problemi nastaju tek onda kad na prizorištu ostane samo jedan, jedini, Veliki natjecatelj. Natjecanja tada više nema. Ni kapitalizma, ni slobode! E, tada bi na scenu trebala stupiti politika i demokratske institucije; i političari kao njihova izvedenica. Politika bi trebala preuzeti ulogu arbitra; jer monopolu ili kartelima nema mjesta u tržišnoj utakmici!
Svjetski je najpoznatiji slučaj cijepanja monopolističkog položaja AT&T korporacije, (American Telephone and Telegraph Company) koja se nakon višegodišnje pravne bitke ipak, 1. siječnja 1984. morala podijeliti na sedam manjih (Baby Bell) tvrtki.
Međutim u ekonomiji nema jasnih pravila; ni mjerila. Jeste li monopolist ili niste ovisi o vašim lobistima pri političkim institucijama i o vašim vezama kod političara. Tvrtke prirodno žele što bolji status u tržišnoj utakmici, pa nastoje ojačati svoj položaj na tržištu; pod svaku cijenu. Akvizicijama. Fuzijama. Strateškim partnerstvima. Građani su, s druge strane, zainteresirani za čvrstu utakmicu i konkurenciju jer to snižava cijenu roba i dobara. Političari kao predstavnici građana su u sredini. Uvijek više-manje spremni da se prodaju za gotovinu. Stanje potencijalne korupcije svojstveno je svakom tržišnom gospodarstvu i predstavničkoj demokraciji. I nije samo naša specijalnost. Dapače. Ima puno većih stručnjaka za politički korumpirani monopolizam.
Na primjer Deutsche Telekom. Akvizicijom malih EU telekoma devedesetih DT je napravio baš suprotno od onog što su Američke vlade napravile AT&T-u. Stvoren je monopol. Monopol T-Coma je toliki da može rušiti i postavljati Vlade. Ne samo u Europi.
T-Komovi Već trideset godina prodaju telefon i uslugu telefoniranja vezanu u paket. Europska Komisija nije reagirala. Microsoft je s druge strane morao vaditi svoj Media Player iz Windows OS, za EU tržište. EK je to okarakterizirala kao vezanu prodaju. Slično su u Komisiji reagirali i na web-preglednik (Internet Explorer) ili antivirusne programe tvrdeći da je računalni operacijski sustav bez toga moguć. Microsoft je EU platio milijarde. Trenutno EK pokušava izreketariti Google i Facebook. Trump to, s druge strane Atlantika, radi uvođenjem carina.
Stvari su puno jednostavnije kad se ne gledaju kroz prizmu potplaćenih novina i korumpiranih medija. Svijet funkcionira po principu heroj a ne zločinac. Naši su uvijek heroji, njihovi su uvijek zločinci. Trebate samo odlučiti koji su Vaši. Ako ste političar onda je odluka jednostavna. Naši su oni koji više plate. Demokracija s tim skoro pa nema nikakve veze. Ni izbori. Izbori su tek prvi čin u lancu korupcija; u njemu buduća vlast korumpira narod obećanjima. Ako pak nešto u nastavku predstave krene krivo, pa se stvari okrenu na loše, kao u slučaju Agrokor, uskočit će već neki “bog u mašini”. Kao neki Deus ex machina iz grčke tragedije. I svi će se praviti da vjeruju u Njegovu Istinu. Samo se u nas, u stvarnom životu On, taj Deus, zove Ustavni sud, pa mu Narod mora vjerovati. Pipl Mast Trast As.
