Narodi se vežu uz Zemlju. Svi osim Nebeskog Naroda. Oni su vezani za Put. Pa svakog jutra krenu u smjeru u kojem je zorom iščezla Mliječna Staza. I tako iz dana u dan, iz noći u noć, iz stoljeća u stoljeće. Nema veće nesreće za Narod nego raseliti ga na sve četiri strane svijeta i pustiti da pati za svojom Zemljom. Nema većeg prokletstva Narodu od prokletstva želje za tuđom Zemljom dok njegova leži zaboravljena, zapuštena. Neobrađena.
Narod na svojoj Zemlji svikne se s biljem i raslinjem. Sa Šumom i Vodom. S pticama i živinom. I ova s njim pa mu čuva kuće i stada, pa mu krasi štale i pašnjake. A u šumi uvijek jedno Drvo bude Narodu bliže od ostala drveća u šumi. Drvo po kojem se Narod prepoznaje. Drvo po kojem prepoznaju Narod. Hrvati zavolješe lipu. Njezin miris. Aromu zlaćane peludi koja se ljeska na propupalim djevojačkim grudima za kratkih solsticijskih noći. Staviše je kao simbol. Na kovanice. Kao podsjetnik na Vrijeme Slobode. I stameni Hrast zavolješe Hrvati. Drvo koje ih je hranilo i branilo stoljećima. Drvo zbog kojeg su stoljećima bili tuđe sluge. I vinova loza, i maslina, omilila Hrvatima. Svikoše se s njezinim plodom. Zaljubiše su u njene grančice, list. No ni jedno od spomenutih raslinja ne poznaje biće hrvatskog naroda tako dobro kao Breze.
Breze sve čuju i sve pamte. I sve znaju o nama. I to znanje prenose generacijama. Svevremene besmrtne breze. Breze praćahu Hrvate iz dalekih prapostojbina na Istoku. Breze za njima prelažaše široke Rijeke. Kad bi negdje zastali, okrčili šumu i obradili polja da se nahrane Breze bi se nenametljivo skupile po rubovima obronaka i polja upijajući svaki znamen Hrvata. Njihovu tugu, njihovu radost, njihovo rađenje, njihovu smrt. Slijede nas svojim sjećanjem od samog početka. I ostat će s nama do kraja. I preko kraja. Jer Breze sve vide i sve osjete. Breze su naša Savjest i naša Svijest. I ono duboko zakopano u nama. Naša podsvijest.
Na obronku stajala je breza. Visoka, tanka i prava. Na njoj još nekoliko listića, žutih, crvenkastih, uvelih, zlatilo se na onom jutarnjem jesenskom suncu. Oko nje i iza nje stajala je šuma. Velike i snažne bukve, čvornati i grubi grabovi. Hlad i tišina. Lišće je padalo tiho i monotono.
Veliki Narodi imaju svoje velike junakinje. Mali narodi uvijek se lakše prepoznaju u malim junakinjama. Koje zapravo i nisu tako male, već se samo tako malima pričinjaju zbog veličine Naroda koji ih je izmaštao. Laure i Nore, Ane i Eme, Lolite i Judite; marširaju svjetskom pozornicom. Suvereno. Svaka sa svojom zadaćom, misijom. Velike heroine u djelima velikih autora! Mali autori, u pravilu, pišu o malim, običnim, ženskim likovima. Simbolima. No ponekad je manje više pa se posreći i manjim piscima da izmaštaju velike heroine.
Kad je Marko stupio u šumu, prhnuo je jedan crni kos i zakliktao uplašeno. S vrha velike bukve lagano i gospodski sletio je širokim krilima silni jastreb, pa visoko zaokružio povrh šume. Zaustavio se Marko pred brezom i pljunuo u dlanove. Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši…
Po jednima je Slavko Kolar svoju heroinu Janicu izveo iz lika vlastite, prerano preminule, supruge. Po drugima je Janica stvaran lik nerijetkih tragičnih događanja na hrvatskom selu između dva rata. Kritičari Kolarova djela površno prizemljuju njegovu junakinju zavedeni Kolarovim jednostavnim jezikom, obmanuti tananom pripovjedačevom ironijom.
Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa! Kao neka svetica…
Ne treba se priklanjati velikim i moćnim riječima da opišete ono bitno. Važne stvari oko nas su ionako jednostavne. Sveprisutne. Zato i jesu važne. Nezamjenljive. Samo ih treba vidjeti. Primijetiti. Po petrinjskim parkovima i dvorištima još ima breza koje su se gospodinu Kolaru za službovanja kod nas, u našem Gradu, ukazivale kao vitke i tanane djevojke. Prošećite gradom. Kad zapuhnu južni jesenski vjetrovi. Kad razmrse kose vremešnim gospođama. Brezama uz cestu. Kraj Puta. Dodirnite svilenkastu koru. Zagrlite Brezu. I možda osjetite bilo. Bilo tisućljetne povijesti svih naših Janica. Dodirnite Brezu.
A jednoga dana kad vas zatvore u škrinju njezini će tanašni korjenčići dodirnuti vaša zaklopljena vjeđa. Upiti vašu posljednju misao i prenijeti je onima koji dolaze za vama. Jer breze sve čuju i sve pamte. Samo ih treba znati slušati dok govore. Svojim šuštavim znakovima u ono vrijeme kad Jesen više nije jesen, kad zima još nije postala Zima.
