U posljednjih petnaest, dvadeset godina nisam se još ni jednom vozio tramvajem prema Trgu a da nisam čuo gornju rečenicu. Rečenicu izgovorenu nevidljivom sugovorniku koji negdje nestrpljivo čeka pod Satom ili na nekoj unaprijed dogovorenoj lokaciji. Ponekad bi ta rečenica bila istinita jer smo uistinu bili u Frankopanskoj, ponekad lažna jer je bila izgovorena još dok smo duboko stajali u Savskoj. Svejedno. Nevidljivi sugovornik na Trgu danas situaciju ima pod kontrolom. Izvjesnu. Izvjesno. Ja se već dugo ni s kim ne sastajem na Trgu. Nekako mi nisput. Rijetko me put tamo navede. No nekad smo i mi čekali jedni druge na Trgu. Samo tada su stvari bile neizvjesne. Nestrpljenje koje uzrokuje par minuta kašnjenja može biti presudno za predstojeća događanja na sastanku. Važno je samo dobro procijeniti čekača. Ne smije se pretjerati. Zakasniti malo je otmjeno, kad te čekaju onda znači da si važan, značajan. Ali nitko nikoga ne čeka dovijeka. Imao sam razvijenu teoriju strategije kašnjenja. Lažem! Sve što znam o kašnjenju naučio sam od jedne bivše drage. Ona je baš znala bezobrazno kasniti. Moj budući vjenčani kum, tada student strojarstva, kojeg su djevojke iz društva znale optuživati da je nemaštovit, nikad nije kasnio. Uvijek je bio na lokaciji u zadano vrijeme. Točan kao urica, sat koji ide malo unaprijed. Mobitela još nije bilo. Satovi su se nosili na ruci. Danas mobiteli ubiše draž iščekivanja. Oni žmarci čekanja što peckaju u abdomenu, odozdo prema gore, nešto su što mlađi čitatelji ovih redaka teško da će razumjeti.
Doručkujem. Za susjednim stolom mlađa majka s djetetom. Obje izrazito tamnopute. I dobro odjevene. Bolje od prosjeka uobičajenih tamnoputih gostiju Comfort Inna. Majka nabada po mobitelu. Djevojčica brljavi prstićima po nekom namazu. Očito joj je dosadno. Pokušava pridobiti pažnju roditeljice. Roditeljica i dalje nabada po mobitelu. Bezizražajna lica. Čini se tek jutarnja izmjena iskustava s udaljenom prijateljicom. Ništa od presudne važnosti. Odjednom mala klizne pod stol. Roditeljica i dalje gleda u mobitel. Mala se javlja ispod stola da je OK. Roditeljica diže pogled od mobitela. Odsutno. Mala se još malo zadržava ispod stola, pa odustaje. Vraća se na stolicu. Ovaj put, u ovoj igri, ona je ispala najslabija karika. Majka ustaje. Uzima stvari. Ustaje i mala. Držeći se za ruke izlaze prema već upaljenom šatlu. Jedna prilika za razgovor roditeljice i djeteta je otišla u nepovrat. Izvjesno. Da nema mobitela možda bi njih dvije obavile mali jutarnji razgovor za doručkom. Razgovor kojeg bi se uvijek sjećale; kao majka i kao kćer. A neće proći ni par godina; situacija će se okrenuti. Samo će tada mala buljiti u mobitel apsolutno nezainteresirana za ono što joj majka ima priopćiti. Ima još stvari koje su mobiteli izvjesno ubili.
Kasno je. Pola deset. Nema nigdje nikog za razgovor o sportu i vremenu. Noćas nisam radio. Još par sastanaka i gotova je sezona. Završio je ovogodišnji set mjerenja na JLabu. Bilijarde sudara elektrona s protonima je zabilježeno, digitalni zapis je memoriran na fizičkim medijima, diskovima. Spremljen je i dostupan sa svakog dijela svijeta koji može pristupiti Internetu. Dolazi vrijeme analize. Sada ćemo upregnuti sva svoja znanja da pročistimo što u tim zapisima stvarno piše. Idućih godinu dana koristeći blagodati Mreže svih Mreža mogu lijepo, u miru svog doma, analizirati prikupljeno. Ne mora se kao nekad podatke kopirati na trake i prinašati do Zagreba. Čovjek lijepo, od kuće, iz kreveta može pristupiti najmoćnijim računalnim resursima današnjice. Virtualno, sve nam je na raspolaganju. Treba imati samo volje za rad. I dobrih, novih ideja. Ako nešto zaškripi tu su kolege da pomognu; ako njima zatreba poneka moja usluga, savjet, ja sam tu. Globalna komunikacija proistekla je iz znanstvenih potreba. I u znanosti jako lijepo funkcionira.
Blagodati kreirane u znanstvene svrhe ne mogu se, i ne smiju, ograničiti samo na znanost. Dobro je da su mogućnosti globalnih komunikacija ispunile i naše svakodnevnice. Neki vele da je danas svijet zbog toga bolji. Ne samo da smo sitiji, da smo bolje obučeni i da manje umiremo od boleština. Danas nam je bolje jer smo globalno povezani. Dostupna su nam znanja akumulirana generacijama i u raznim civilizacijama. Drugi se opet ne slažu s time. Pa nabrajaju čega sve više nema ili ima sve manje i manje: prijateljstava, druženja i neposrednih razgovora.
Prava je istina da je danas drugačije, drugačije nego jučer, i da se u tom drugačijem moramo snalaziti. I sutra će biti drugačije od danas. Oni koji se budu snašli u tom drugačijem preživjet će; ići dalje. Sve je u vještini snalaženja u novim okolnostima. Neki to zovu inteligencijom. Ponekad nove okolnosti i nisu sasvim nove. Možda su rješenja već otprije poznata; otkrivena. Samo nas ih nitko njima nije poučio. Koji je pravi omjer znanja i kreativnosti teško je reći. Tu ovisimo o mudrosti naših učitelja; o valjanosti njihovih prosudbi. Podučavanje je duboko humana ljudska aktivnost. I takva bi trebala ostati. Mreže, strojevi i umjetna inteligencija mogu pripomoći, ali u konačnici mi postajemo oni i onakvi kakve su nas naši roditelji i naši učitelji poučili da budemo. Tu umjetna inteligencija, nadam se, neće lako zamijeniti čovjeka. A ako se ipak to jednog dana dogodi, značiti će to samo jedno: da smo kao ljudska vrsta potpuno suvišni na ovome Svijetu.
