Nakon osamsatnog leta u aluminijskoj ptici tijelo, a posebno um, ostanu malčice zbunjeni. Jet lag. Fenomen koji je prvi opisao izvjesni Horace Sutton U Los Angeles Timesu od 13. veljače 1966. Sindrom putnika kroz vremenske zone. Ja nemam tipične simptome umora, dehidracije ili poremećaja spavanja. Baš suprotno. Nakon puta spavam k’o beba. Jedino ne sanjam. Neko vrijeme ne sanjam ništa; ili se bar ničeg što sam usnuo poslije ne sjećam. Događa mi se to samo kad putujem na Istok; kod putovanja na Zapad ne razvijam baš nikakve simptome. Noćas sam sanjao bivšu prijateljicu i njenog supruga. 
Kao: opet su zajedno. Zbog djece. Njihov sin na javi sada je već u zreloj dobi. Ovi blizanci ovdje, u snu, su tinejdžeri. Posvema isti. Dječak i djevojčica. Posve isti, no ja ipak znam da su različita spola. Srdačno se pozdravljamo. Drago mi je zbog svih njih. Drago mi je zbog mene. Znam da je sve samo moja uobrazilja, no ipak mi je drago. Ponovo su mi sljubljeni tijelo i duh. Da. Sanjam! Snovi teku kao na filmu. Glatki. Fantastični. Valjano kadrirani. Sve je kako treba biti.
Dobro pamtim svoj prvi film odgledan u kinu. Bila je zima. Zima 1967. na 68. Tada su zime bile snježne. S puno snijega; ja sam vjerojatno bio manji pa se snijeg i zbog toga činio većim. Još nisam krenuo u školu. Nisam znao ni čitati, ni pisati. S brojevima mi je išlo nešto bolje. Oduzimanje, zbrajanje, pa i dijeljenje. Te sam zime prvi puta bio u Kinu. Film: Knjiga o džungli; The Jungle Book. Priča o dječaku Mowgliju i njegovim dogodovštinama sa životinjama iz džungle. Doma se dugo vijećalo treba li nepismeno dijete voditi na film s titlovima. Treba li napomenuti da nisam znao ni engleski? Teta Božena argumentirala je za odlazak. Da je film crtani, da ima pjevanja. Da je proizveden u Disneyevim Studijima, u Americi; u Technicoloru. Da je scenarij prema djelu nobelovca Rudyarda Kiplinga; dobrog poznavaoca indijske kulture i jezika. Tu je pala odluka. Film udovoljava svim kriterijima koji osiguravaju da neće biti veće štete za prvijenca. Ni projekcija u šest nije prekasno!
Tada su mi još svi dani bili jednaki, ali sam siguran da je Taj dan bio radni, početkom tjedna, ponedjeljak ili utorak. Kino prostorija je bila minimalno osvijetljena, ljudi su tiho ulazili. Prije sjedanja skidahu kapute. Mi smo sjedili u predpredzadnjem redu s lijeve strane partera. Kino je bilo skoro puno. Velikih i malih. Ja sam pobožno sjedio u svojoj stolici; djevojčica ispred mene nije previše zaklanjala pogled prema bijelom platnu s velikom žutom mrljom po sredini; valjda od vlage. Sjedalice su bile tek zeru udobnije od klupa u Crkvi Sv. Lovre kamo sam znao odlaziti s bakom. Inače atmosfera je bila slična. Sve dok se svjetla nisu pogasila.
Dalje se ne sjećam. Vjerojatno sam uzbuđeno upijao obojane slike pa sam zaboravio stvoriti sjećanja na te momente. Znam samo da sam na kraju bio malo nesretan. Mowgli je napustio svoje zabavno društvo i otišao za djevojčicom velikih očiju. Valjda sam onda bio premali da skužim i taj dio.
Na YouTubeu pokušavam naći integralnu verziju filma iz 67. Samo trejleri. Do filma možete ako se učlanite ili platite. Napokon nalazim verziju sa slikom u HD rezoluciji. Hindu sinkronizirana. Baš prikladno za evociranje događanja od prije pola stoljeća. Hindu razumijem koliko i engleski tada…
Stolice u starom kinu su bile drvene, na preklop. Dvadeset dva reda s po osam sjedalica lijevo i desno i prolazom u sredini. Prvih četiri reda bili su ispod samog platna, pa je i cijena karte bila niža. 
Ono što vidite na slikama je dograđeno i restaurirano Staro Kino. Ta se obnova dogodila sedamdesetpete-šeste. Već sam išao u Srednju. Sjećam se da sam bio na kino predstavi prvog dana kada je dvorana na slici otvorena, na projekciji u 20 sati. Filma se ne sjećam. Možda neki s Bruce Leejem ili Sylviom Kristel. Vjerojatno nije. Filmove sam tada pamtio po glumcima. A ovo dvoje baš dobro pamtim.
Danas filmove pamtim po sadržaju, pa mi je trebalo malo više vremena da se sjetim posljednjeg filma gledanog u Kinu. Bilo je to u staroj Kinoteci; Kordunska 1. Pred više od deset godina. Zbogom Lenjinu; Good Bye Lenin! Njemački hit Bernda Lichtenberga i Wolfganga Beckera. Osvojio je brojne europske filmske nagrade za najbolji film, glumca i scenarij. Moj vjenčani kum, inače zaljubljenik u filmove Jiříja Menzela, bio je uporan. Popustio sam i otišao s njim pogledati taj film u memljivu i zapuštenu dvoranu Kinoteke. Kinoteka je baš bila pred zatvaranjem, odnosno pred povratom u izvorno vlasništvo Crkve Sv. Blaža. Dvorana nije bila krcata ljudima, ali prisutni su već za par minuta svojim mirisom ispunili prostor istisnuvši, bar privremeno, miris vlažnih zidova. Kino doživljaj bio je potpun.
Radnja ove tragikomedije odvija se u Berlinu za vrijeme pada Zida. Priča je to o majci kojoj za demonstracija 1989. uhite sina, Alexa, pa ona doživljava srčani udar od kojega pada u komu. Kada se iz nje budi, nakon osam mjeseci, propustila je ne samo pad zida, nego i propast DDR-a i trijumf kapitalizma. Njen liječnik je u strahu da bi je drugi šok mogao ubiti. Stoga Alex odvodi majku na kućnu njegu, rekonstruirajući oko nje nestali svijet DDR-a, tražeći naprasno iščezle proizvode i ambalaže, angažirajući majčine prijatelje i bivše pionire, koji se oko nje pretvaraju kao da DDR još postoji i pjevaju joj socijalističke pjesme. Angažira i kolegu s posla, čovjeka s filmskim ambicijama, koji proizvodi video snimke lažnih DDR vijesti, da bi majka mogla gledati televiziju.
Danas mi je drago što sam baš tim filmom zaokružio svoje četrdesetogodišnje putovanje Kino Dvoranama. U CineStar Multipleksu sam bio jednom i nikad više. Nije to to. Nije to za mene. Ni mjesto ni repertoar koji prikazuju mi se ne sviđa. A i cijene su paprene. Danas filmove gledam na zaslonu monitora sa slušalicama na ušima. Tako ipak ostajem koliko-toliko u doticaju s filmskom kulturom. Vrijeme kada su stotine ljudi zajedno gledale isti film otišlo je, čini se, u nepovrat i vjerojatno se, za moga života, neće povratiti. Tko zna za što je to dobro?
