Žuta TAS-ova golf jedinica parkirala je ispred Općine. Naš profesor kemije izašao je pred vozača. Srdačno su se rukovali. Mi smo sve to gledali s prozora učionice u prizemlju. Učionica kemije bila je na samom uglu gimnazijske zgrade i imala pogled, i prema općinskoj zgradi, i na Breze ispred SDK. Današnje FINE. Godina je 1977. Proljeće. Dan je bio sunčan. Poslijepodne. Niti najmanjeg znaka da će se u idućem satu dogoditi najkrupnije od svih krupnih predavanja kojima sam u životu nazočio. Ona dvojica kraj žutog golfa bijahu: Petar Vrkljan, naš profesor kemije i Tomislav Cvitaš, tada friški redoviti profesor kemije na zagrebačkom PMF-u.
Predavanje je bilo o freonima. Kemijski inertnim spojevima koji su bili idealni za upotrebu u svemu gdje je ta neaktivnost važna. Od velikih rashladnih sustava pa do plina koji osigurava pritisak sprejevima, dezodoransima i osvježivačima zraka. Od otkrića 1928. proizvedeni su milijuni tona tih spojeva, e da bi se tek lani (1976. op.au.), gotovo slučajno, uočilo da se ozonski sloj nad Antartikom debelo istanjio. Tada je tek u potpunosti shvaćena činjenica da inertni freoni, lakši od zraka, u konačnici dospijevaju u visoke slojeve atmosfere gdje uništavaju ozon. Ozon je troatomna molekula kisika; naš zaštitnik od štetnog, ultraljubičastog; UV sunčevog zračenja. Pod utjecajem istog molekule freona više nisu tako inertne kao na zemlji. Pa jedan klorid ion koji nastane razgradi i do stotinjak molekula ozona, razarajući time i fini mehanizam konverzije, biološki štetnog, UV zračenja u bezopasno termalno.
Danas još puno više znademo o problemima koje smo hoteći i nehoteći prouzrokovali našoj atmosferi. Zovemo ih skupnim imenom: efekt staklenika. TV kalendar podsjeća na dvadeset i prvu godišnjicu konferencije u Kyotu. 11. prosinca 1997. u tom je japanskom gradu na Konvenciji Ujedinjenih naroda za klimatske promjene (UNFCCC) ustanovljen protokol kojem je, nakon ratifikacije u Hrvatskom saboru 27. travnja 2007. kao 170. zemlja, pristupila i Hrvatska. Protokol predviđa smanjenje ispuštanja šest stakleničkih plinova: ugljičnog dioksida, metana, dušikovog oksida, fluoriranih ugljikovodika, perfluoriranih ugljikovodika i heksafluorida. Tih, sedamdesetih godina, o tome se nije govorilo na televiziji; nije pisalo po novinama. Bio je to tek akademski fakat koji se tog proljetnog dana iz američkih, britanski i njemačkih laboratorija, posredstvom nadobudnih profesora, našao u nastavi mladim petrinjskim negimnazijalcima.
Mene je TV prilog iznova podsjetio na taj sat profesora Cvitaša u petrinjskoj gimnaziji. Možda će se još poneko prisjetiti tog predavanja jer nas je bila puna učionica. Možda neće. Ja sam poruku tog predavanja jako dobro osvijestio. No onaj podsvjesni učinak te lekcije sigurno je bio i veći. Vjerojatno je jako utjecao na moju životnu odluku da se bavim znanošću; i poučavanjem. Na studiju, a i poslije, bijaše još puno slično važnih momenata. Važnih predavanja. Uživo ili onih zabilježenih u knjigama. Puno jakih stvari naučio sam „in vitro“ od nobelovca Richarda Feynmana. Njegove Lekcije iz fizike nisu bile samo obvezna studijska literatura već i izvornik temeljnih svjetonazorskih principa koje danas baštinim. Veliki znanstvenici znaju pojasniti pojave istovremeno motivirajući slušateljstvo prema istraživanju još složenijih aspekata problema, otvarajući vrata novim, još neslućenim, odgovorima; i pitanjima. Veliki nastavnici uistinu umiju odškrinuti vrata nepoznatog!
Ali danas kao da je došlo neko drugo vrijeme. Skandalozno. Vrijeme estradizacije baš svega i svačega. Pa i znanosti. Sve je manje skromnih učitelja i samozatajnih profesora. Svjedočimo brojnim STEM (science, technology, engineering and mathematics) Prorocima. Po globalnim medijima i uživo. Reklamiraju Oni sebe kroz prirodne znanosti. Kroz Božje čestice. Kroz život na beskonačno dalekim planetima; putovanjima do tamo. Pozivaju nas na udaljena beživotna mjesta i besmislena osvajanja istih. Potiču da se prema ovom našem jedinom planetu, Zemlji, odnosimo kao prema starim iznošenim i prljavim čarapama koje pod hitno treba odbaciti. I otići do Marsa, do Jupitera pa i dalje. U NASA-ine artificijelno kolorirane slike udaljenih galaksija. Osvajanja Svemira za nove generacije robotikom inficiranih klinaca.
Učenje kao zabava. Robotika kao zabava. Škola kao zabava. Dok pravilnicima i uredbama rasterećujemo učeničke školske torbe istovremeno im glave punimo balastom egzotičnih gluposti. Egzotičnim nazivljem i praznim floskulama koje počesto ne razumiju ni oni koji ih odašilju, a kamoli oni koji ih slušaju. Prazne riječi bez smisla i značenja odjekuju svuda oko nas. A sve s izlikom da cilj opravdava sredstva. Može se i malo slagati, ali je važno djecu nagovoriti da zavole Biologiju, Kemiju, Fiziku. I Matematiku bez muke. Pod svaku cijenu.
Otkad je bivši potpredsjednik Al Gore održao svoj motivacijski govor protiv ugljičnog dioksida stvari nisu krenule na bolje. Dapače. Razmetanje statističkim podacima u svrhu potkrepljivanja vlastita stava stvorilo je iluziju znanstvenosti koju suprotna strana lako podriva svojim vlastitim podatcima. Istinitim ili lažnim. Svejedno. Moderni STEM doktori to ionako ne razlikuju. Statističkim podacima zaodjenuta dogma podignuta na pijedestal znanstvene metode; zapravo znanosti same. Važno je mladost pridobiti za svoju ideju, za svoj tim, za vlastitu promidžbu i vlastitu korist u konačnici. STEM fundamentalisti jednako su opasni kao i svi drugi fundamentalisti koji vrijednost vlastita svjetonazora smatraju najvažnijom i jedino ispravnom.
Mislite da pretjerujem? Kineski je genetičar nedavno navodno intervenirao u sam genom ljudskog embrija: “in vivo”. U nasljedne osobine. Alatima koji su danas dostupni. Zašto? Jer su mu alati bili dostupni; jer se moglo. Je li sve to istina? I ako nije prije ili kasnije će to neki klipan napraviti. Zato što može! Jerbo posjeduje alate. A inženjerstvo je inženjerstvo i njegovi STEM proroci će to već nekako pokriti. Objasniti. Mi ostali ćemo sve odšutjeti. Etički nemušti kakvi već jesmo. A i što bismo rekli? Kao što su moji starci odšutjeli kad sam svoj novi Pony bicikl rastavio do posljednjeg šarafića kad se ono prvi put zamazao blatom i prašinom neasfaltiranih petrinjskih puteva. Samo sam, za razliku od ambicioznog genetičara, ja znao funkcionalnost ama baš svakog odvrnutog šarafića.
No ne trebamo ići tako daleko, do Kine. Treba otići samo do srednje škole u Čakovcu. Tamo događanja kao u prastarom vicu: „Kud ćeš rukom na balonju? Pa kad sam ga nogom!” „Homo sum, humani nihil a me alienum puto.” Ma razumijem ja i Franju i učenike. I sam sam nekad radio u teškim uvjetima. S problematičnom djecom. Običan čovjek može puknut. Učitelj nikada. Učitelj NIKADA ne puca. Zato jer je Učitelj. Od početka do kraja. Zauvijek. Ili dok ne pukne. A kad pukne; sramota za struku. Osobni neuspjeh. Pa mi se nekako neprimjereno čini još o tome pričati na teveu. Skandalozno. Kao na estradi.
