Vjerujte, nemam ništa protiv tuluma. Nemam ništa protiv opijanja, prejedanja. Pa ako i prepušite neću vam to nikako zamjeriti. Kao što ni sebi svojevremeno nisam. Volim i vatromet i konfete, a mogu otrpjeti i pucanje, istina, svake godine istanjenim živcima je sve teže i teže. Kao starom psu dođe mi da se negdje skrijem ispod kreveta kad jače pripuca. Ali neka. Nek’ se ljudi vesele. Jedne predratne godine najljubljenija i ja Novu smo slavili kod prijatelja u Dubravi. Još mi nije bila formalna družica. Upucalo neku ženu na trinaestom katu nebodera u kojem smo i mi bili samo dva kata niže. Stajala je kraj prozora i na svoju žalost promatrala tuđe veselje. Pronašla je, beskrvnu, podstanarka poslije Bogojavljanja kad se povratila od doma, iz provincije, na studije u Zagreb. Povratna zrna znaju napraviti jako teške rane. Jadnica je vjerojatno krvarila satima. Otada se klonim slavlja s pucanjem. Izbjegavam gledati čak i vatromete na otvorenom; i kroz prozor.
Dok su djeca bila manja za Novu smo znali slavit s prijateljima koji imadohu potomstvo slična uzrasta. Djeci je to bilo veselje pa smo s ljubavlju izdržavali golgotu organizacije. Onda su djeca porasla i počela sama sebi planirati dočeke. No mukama ni tu nije bilo kraja. Logistika je i dalje bila na nama, starcima. Najdraža je danima pripremala provijant, a ja sam bio zadužen za logistiku prijevoza. Sjećam se, 2012. dočekao sam u uredu na faksu. Nije bilo niti jednog slobodnog parkirnog mjesta u cijelom donjem gradu, pa sam utočište našao na fakultetskom, zaštićenom, parkiralištu. Na pristojnoj udaljenosti od prozora tada sam zadnji put promatrao vatromet. Vatromet nad Gradom. A onda, poslije tri, krenuh skupljati djecu po unaprijed dogovorenima lokacijama jer se u novogodišnjoj noći u mobitele i SMS ne možete puzdati.
Najmilija na Staru godinu pripremi svega i svačega; da slučajno ne bi usfalio. To je tako iscrpi da već iza devet počne sklapati svoje zelene očice. Ja sam više noćni tip pa nikad ne zaspim prije ponoći. Prije nego usne zamoli me da je probudim u ponoć. Da otvorimo pjenušac. Uvijek joj to i obećam. Da bi lakše zaspala. I uvijek je ne probudim. Nekako mi je bude žao. Pa rashlađeni šampanjac otvaramo nekom drugom prilikom. To obećanje da ću je svakako obavijestiti kad stigne Nova bude tako moja posljednja laž najvoljenijoj u kalendarskoj godini.
TV na Staru godinu posebno ne volim gledati. Valjda nema ništa čemernije nego promatrati druge ljude kako se vesele uz kolače koje nitko ne kuša, lažno vino i fejkanog pajceka. Prestrašno. Više od pola stoljeća Televizija je stare godine ispraćala i nove dočekivala veselim, šampanj-šampanj, društvom predvođenim Dudekom i Vladom Štefančićem. Kad je lani vitalni Vlado preminuo to me baš iznenadilo. Ne znam niti jednog čovjeka koji je pola stoljeća izgledao istije; mlad, veseo i razdragan. Ja sam u međuvremenu od djeteta postao ozbiljni kandidat za doživjeti penziju. I mada se u duši osjećam mlado, veselo, a ponekad i razdragano ogledalo nesmiljeno ukazuje na pravo stanje stvari. Lijepo je govorio moj ujak: „Kakvi dočeci Nove; valjalo bi se negdje prikriti, pa da te Nova preskoči. Bar jednom.” Dočeci su samo za one s dobrom genetikom. Slabašnima, kakvi već jesmo, bilo bi puno bolje usnuti poslije Dnevnika, a možda i prije.
Definitivno, za mene je čekanje Nove godine najluzerskiji od svih gubitničkih običaja koje je čovjek ikad izmislio. Ok je feštat. U redu je i drugima željeti dobro, ali ja naprosto mrzim to pijano, slinavo čestitarenje: „Nek’ ti nova bude bolja nego stara.“ Fala lijepo; meni je i stara bila OK, a ona prije nje bila je još i bolja. Nema ničeg uvredljivijeg nego kad ti bliska ili draga osoba konstatira neuspjeh u protekloj godini; zaželi da u predstojećoj bude ipak malo manje loše. Ako ti to, pak, napravi potpuni stranac stvar je još grozomornija; na kvadrat. Za bolje sutra treba se itekako jako boriti. To nije pitanje nade ili dobrih želja. To je pitanje vaše vlastite marljivosti i predanosti cilju kojem ste se uputili.
Zato sam si i ove godine priredio „Prohujalo s vihorom” (Gone with the Wind). Najkomercijalniji film svih vremena s preračunatom zaradom od više od tri milijarde i osamsto milijuna dolara. Ako projekciju startam u 20 sati, taman negdje pred ponoć ide moj omiljeni dijalog između Scarlett i Rhetta. Kad ga Scarlett zapita:
—Ako ti odeš, što ću ja? Što da radim?—a ovaj joj odgovara:
—Iskreno rečeno, draga moja, baš me briga! — tu cool rečenicu koja je Selznick International Pictures produkciju stajala 50.000$ rabim uvijek kad naiđem na, vlastitim snagama, nepremostive prepreke. Ako pak postoji i najmanja nada da se problem riješi upornost crpim iz Skarlettina racionalna razmišlja koje dolazi u sukcesiji prijašnje scene:
—Ne mogu ga pustiti da ode! Ne smijem! Mora postojati način da ga vratim. Ali sad ne mogu misliti na to. Inače ću poludjeti. O tome ću misliti sutra! Ali moram razmišljati! Moram! Što da radim?! Više ništa nije važno! Dom! ldem kući! Naći ću načina da ga vratim! Uostalom, sutra je novi dan!
—After all, tomorrow is another day!
