Autor: Marjan Gašljević
Poslije jučerašnje sjednice Sabora i događanja na sjednici i oko nje, ja i možda i još neki hrvatski branitelji iz Domovinskog rata koji su samim sudjelovanjem u Domovinskom ratu stekli pravo zvati se i ratnicima, s pravom možemo gledati na svoja prava (i obaveze) koje proizilaze iz same činjenice da su bili ratnici i vojnici. Neki samo vojnici a neki, bome, dočasnici, časnici i generali. Isti ti svoja prava (i obaveze) punopravno mogu crpsti iz svega onoga što su u ova 24 sata kazali hrvatskoj javnosti Predsjednik Hrvatske Vlade, ministri iste te Vlade ali i drugi dužnosnici. Za razliku od mene, običnog jebivjetra i bivšeg ratnika, visokog časnika oni su ipak mnogo relevantniji od mene. Oni su NETKO.
I ako najradije prilikom donošenja osobnog suda koristim sebe i svoja iskustva ovu ću priču započeti s jednim svojim prijateljom, ratnikom i pričuvnim časnikom hrvatske vojske zaposlenom u javnom poduzeću. Eto, prije mjesec dana „diskrecijskim pravom direktora“ smijenjen je s radnog mjesta, a umjesto njega na to radno mjesto postavljena je osoba koja nema, za razliku od njega, uvjete za to radno mjesto. Novonamještena osoba nije čak niti ratnik, a niti časnik dok samo „diskrecijsko pravo“ bez ikakvih drugih obrazloženja govori, a i same činjenice, da smijenjeni ratnik, koji sada čeka raskid ugovora o radu jer je, odjednom, postao tehnološki višak, nije imao nikakvih neurednosti u svom radu. Da krene šamarati? Koga i kojim redom? Do kada?
Prošle sam godine na ovim stranicama pisao i o ratniku Miji, izranjavanom vojniku. Običnom radniku javnog poduzeća. Pisao sam o njegovom jadu i tuzi jer ga njegova država izbacuje iz kuće koju ne može otplaćivati zbog male mirovine, a raditi ne može zbog zdravstvenog stanja. Izbacuju ga iz kuće jer njegova supruga čiji su roditelji ubijeni u Domovinskom ratu na svom kućnom pragu od pobunjenih Srba mora platiti sudske troškove Državi koja „ne zna kada je rat počeo i tko je ubio njezine roditelje“. Ma koga briga za Miju i njegovu obitelj. On je i tako bivši. Možda bi on trebao, a razloga svakako ima, doći u institucije i šamarati redom?
Ja, tako, imam ideju. Prije dvadeset godina odobren mi je stambeni kredit kao HRVI. Tada sam na listi bio 23oo-ti. Skoro sam i zaboravio na taj „benifit“ dok proljetos nisam pospremao ladice s raznim papirima gdje nađoh i to rješenje. Ne budi lijen, ne vjerujući da je o još uopće aktualno i da itko i Ministarstvu branitelja posjeduje te evidencije pošaljem upit. Na veliko iznenađenja ubrzo dobijem odgovor da me „imaju u vidu“ i da sam sada na 4800-tom mjestu za dobivanje kredita. Uz kratko računanje procijenio sam da će mi krediti za poboljšanje uvjeta stanovanja taman dobro doći za uređenje i poboljšanje uvjeta stanovanja u „vječnoj kući“ koja će do tada već, možda, biti i drugi put prekopana. Međutim, poučen poučcima ministra branitelja Medveda i ostalih ministara koji su se oglasili što povodom „naputka“ o provaljivanju u stan, što o Krstičevićevom bacanju aviončića, što Plenkovićevom nasrtaju na Grmoju imam rješenje. Idem, dakle, u prvu podesnu banku, malo pripucam, razbijem par glava i uzmem sumu novca koliko mi je odobreno.
„Mi ratnici to tako radimo. Mi vojnici ne damo se zajebavati.“
Prije nekoliko godine kada su me protjerali iz javnog poduzeća u kojem sam radio nisam imao niti približno ovakve preduvjete i iskustvene norme. Da sam, recimo, bejzbol plalicom upao u ured direktora, malo ga klepio po leđima, razbucao fikus i računalo, oblizao nafajtanu tajnicu sve vičući: „Ja, ratnik! Ja, vojnik!“ anemični diša koji, naravno, niti je ratnik, niti vojnik jer ga je, eto, bolest spriječila, energično bi potrgao rješenje o raskidu ugovora o radu te poljubio tepih s otiscima mojih stopala. Ma, bi, sigurno!
„Ja ratnik! Ja vojnik!“ Cvokotao je i moj politički kada su me 96. nakon 5 godina ratovanja razoružali i poslali na ulicu kao „nepodobnog“. „Nismo te mogli kontrolirati.“ Ispričava se danas kada se sretnemo sve podižući ruke jer sluti da bi mu mogao polomiti taj rasklimani gebis.
Ma neću, ne boj se. Mi bivši vojnici i ratnici svoje smo odradili. Nama je jasno što je to agresija. Jasno nam je i što je sila. Mi, danas, tražimo mir. Svoj mir. Frustracije su nam jedino što neki u naše ime šamaraju, razbijaju i psuju. To, sigurno, nisu hrvatski ratnici već kvazidomoljubi izgubljeni u labirintima privilegija i koruptivnih marifetluka.
