Hrvati su vrlo osjećajan narod, možda najosjećajniji narod od svih osjećajnih naroda na ovom lijepom plavom Planetu koju nazivamo Zemljom. Hrvati su toliko emotivni da se ponekad pričinja kao da i ne žive na Zemlji već u nekakvom intersticiju između iste i samoga Neba. Kao neka neprepoznata vrsta Tolkienovih vilenjaka.
Ne budi lijen malo sam pročeprkao po izvornicima Tolkienove mitologije. Za nepun sat vremena iskopah ovu intrigantnu rečenicu: „Tri su glavna vilenjačka plemena: Vanyari-Lijepi, Noldori-Znalci i Teleri-Posljednji, koji dolaze na kraju“. Već iz same strukture rečenice nazire se nevješt pokušaj Tolkienove obmane čitateljstva. Spominjanjem tri „glavna“ plemena zapravo prikriva očiglednu evidenciju četvrtog i najvažnijeg vilenjačkog roda, roda Tankoćutnih. Baštinika Istine. Hrvata. Iščitavajući nadalje margine originalnih Tolkienovih rukopisa brzo mi postade razvidan i motiv tog prikrivanja. Baštinicima Istine nije moguće lagati. Nije ih moguće obmanjivati. Oni uvijek prepoznaju Istinu i govore Istinu. Brane istinu i realnost koja je Tolkienu bila toliko odvratna.
U svijetu Baštinika Istine istina je toliko važna da roditelji djeci ne pričaju priče prije spavanja u strahu da bi poneki izmišljeni lik ili događaj mogli navući prijezir malih Tankoćutnih sve do kraja Svemira. U njihovom svijetu sudci ne donose presude jer postoji mogućnosti da bi u obrazloženju napisali nešto neistinito što bi ugrozilo njihov autoritet za vijeke vjekova. U tom svijetu apsolutnog poštenja pastiri i pastori sa smiješkom objavljuju i najokrutnije činjenice. Niti kardinalima, niti generalima, nikad, baš nikada, ni najmanja laž ne prijeđe s usana. Njihovi ministri i ministranti čak niti u najbunovnijim snovima ne mogu usnuti ni najsićušniju neistinu. Takvi su svi hrvatski ministri: Energije, Knjige, Mira, Rata, Ratarstva, Zakona… Zapravo, redom svi Tankoćutni koji ikada služaše državi Hrvatskoj; osim onog jednog koji je priznao da, iako nikad ne laže, ponekad ne govori istinu. Šta će te? U svakom žitu ima kukolja. I pokvarene bezjačke krvi.
Jedini problem u tom, skoro pa idealnom, svijetu Baštinika Istine je da žive, više-manje, izmiješani s drugim vilenjacima: Lijepima i Znalcima; s drugim rasama kojima Istina nije tako razvidna i sveta kao Tankoćutnima. S drugima koji u svojim životima upražnjavaju pjesme i priče prije spavanja. S onima kojima sve treba dvaput nacrtati u novinama, na televiziji ili radiju, da bi povjerovali. S takovima koji trebaju i policiju i sudove da bi utvrdili pravo stanje stvari; sa slijepima na očigledno koji, bez potrebe, uvijek i iznova moraju preispitivati evidentnu Istinu; kojima se vazda nešto mora dokazivati i logički argumentirati.
Taj zajednički život ponekad znade izbezumljivati Tankoćutne. Izluđuju ih svi ti instituti i sve te institucije koje su morali osnovati, e da bi se onima bez prirodne sposobnosti lakog prepoznavanja fakata ipak nekako razjasnilo što je prava, nepatvorena istina, a što laž koja se, nevještom vilenjaku, pričinja kao istina. Evo na primjer obična „javna“ nabava. Svakom tankoćutnom jasno je što je najpovoljnije; kada i kod koga treba kupovati. Samo bedastim bezjacima treba ta glupa igra višestrukih ponuda u kojoj je često Prava Istina toliko zamućena da se mora upotrijebiti i pokoja laž, pa da bi opet, na kraju, sve izašlo onako kako treba. A lagati da bi se u konačnici postiglo pravično rješenje Tankoćutnima je odvratno, gotovo bolno. Stoga se Tankoćutni, kad se nađu na nekom važnom položaju, u društvu nesavršenih, okruže gomilom službenika i savjetnika koji za njih preuzimlju sva ta bolna muljanja i obmanjivanja obmanutih, a sve u cilju da bi ih se svih naposljetku privelo Istini.
Savjetnike moraju imati svi Najprviji, a daleko najviše savjetnika ima Prvi od Najprvijih. Gotovo da im se ne zna broja. Sinoć smo u Temi dana imali prilike upoznati jednog od njih, Premijerova savjetnika za dipfejk (eng. deep fake, duboka varka). Samodopadni polunoldor koji se nije prestajao diviti „krivotvorenoj“ fotki na kojoj stanoviti ćelavac izvjesne sličnosti s jednim Tankoćutnim iz redova Najprvijih drži u krilu guzato bezjačko djevojče srpskoga roda i kao nešto petlja s „belim“. Kako nisam stručnjak za cipele, satove, duboke varke i belo ne preostaje mi ništa nego vjerovati ekspertu.
Naravno, postoje i savjetnici za šalovfejk (eng. shallow fake, plitka varka). Njih, ovih dana, nećemo upoznati s obzirom da je Doneblje snažno napadnuto na najpodmukliji od svih podlih načina: baražnom vatrom fejknjuza iz svih fejkerskih oružja i oruđa. Savjetnici za šalovfejk, u pravilu, izlaze na dalekovidnicu samo u slučaju pojedinačnih opanjkavanja. Zato smo proteklih tjedana češće viđali savjetnike za aviofejk, šalomfejk i smsfejk. SMSfejkeri su srećom već u zatvoru; istina istražnom. Diplomafejkeri su bili skoro pa iščezli s javne scene ali ih je ponovo revitalizirala Ministrica, jedna od najvećih čarovnica među Njaprvijima. Izgledno je da će se nanovo aktivirati i savjetnici za fejkane diplome, fejk doktorate i fejkano stručne članke.
Čini se da je vrijeme konačnog obračuna stiglo. S nestrpljenjem se čeka odlučujuća bitka Tankoćutnih s lažima, fejkanjima svake fele i hibridnim ratovima. Nama, vilenjacima druge kategorije i bezjacima, nije baš sve, baš uvijek, sasvim jasno no gajimo vjeru kako će se Prvi uspjeti, jednom za svagda, obračunati s tim mrskim, podmuklim neprijateljem koji nas sustavno napada fejk njuzima, fejk pejperima, fejk fotkama, fejk sisama i fejk guzicama. I fejk narkoticima koji, ako se malo bolje prisjetim ponašanja nekih od Najprvijih na tiskovnim konferencijama, možda i nisu tako fejk. Narkotici mislim, ne konferencije.
Pred nama je šest fašničkih nedjelja armagedonske bitke. A onda će doći Korizma, pa će se svako od nas ponečeg odreći. Neki konferencija, neki narkotika. Ja ću se, ma koliko mi to teško palo, odreći pridjeva fejk. ČPR.
