Moja Baka je bila mudra žena. Nije voljela gledati televiziju. Kad bismo mi predvečer upalili svoj crno-bijeli prozor u svijet običavala bi lagano odšetati do kupaonice i pripremiti se za spavanje. Na putu prema spavaćoj sobi prošla bi pokraj nas i zaželjela nam laku noć. Njezina kćerka, a moja mama, znala bi primijetiti:
-Mama, sjedi s nama, da pogledamo što se događalo danas.- Na tu provokaciju baka ne bi nasjedala. Odšutjela bi je i tek laganim pokretom ruke pokazala svoj duboki prijezir prema onome što je avangarda proletarijata danas imala saopćiti svekolikom pučanstvu koje je običavala nazivati radničkom klasom. Sestra i ja smo se samo znali pogledati jer mi smo svakog dana pokušavali otkinuti veći komad večeri za druženje s virtualnim ljudima iz drvene kutije.
Ponekad bi mama pokušala još jednom dovabiti staricu da pogleda prozor u svijet:
-Mama, pa rano je još za spavanje, duga je noć, nećeš moći spavati do jutra. – na što bi joj ova samo lakonski odgovorila:
-Neka, neka; kol’ko ne spiš tol’ko ležiš.-
Nije vjerovala ni riječi od onoga što su joj govorili s malih ekrana. Samo bi ponekad znala zastati kraj TVa; kad bi prognozu govorio ing. Tomislav Vučetić. Smirenim glasom najavljivao bi ravnatelj DHMZ i prvi prognostičar u Republici kakvo nas vrijeme očekuje sutra. Zašto je taj čovjek plijenio bakinu pažnju nije mi onomad bilo potpuno jasno. U pamćenju mi ostalo to poštovanje koje je starica gajila za častan posao prognostičara. Da je onda bilo lajkanja vjerujem da bi ing. Vučetić dobio bakin „palac gore“. Meni je prognoza vremena postala bitna tek kad sam s šesnaest dobio motor. Bilo je tada uvijek dobro znati hoću li sutra u Muzički školu Fran Lhotka u Sisak motorom ili smrdljivim autobusom u kojem sam, zbog svoje tadašnje dobi, morao stajati na cijeloj trasi.
Poslije, u životu, sam se dosta družio s meteorolozima. Danas studij meteorologija vodi Geofizički odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Prve dvije godine magistri fizike i magistri geofizike imaju slične programe. U moje vrijeme, ranih osamdesetih, prve dvije godine studija bile su potpuno iste za sve inženjere fizike. Onda bi se u trećoj godini studij razdvojio. Svi moji kolege su od prvoga dana znali što žele biti u životu: geofizičari ili fizičari. I ja sam znao da neću postati meteorologom. Predviđanje vremena, tada sporim i skupim računalima, baš i nije bio egzaktan, matematički precizan, posao; više kao neka poluznanstveno-iskustvena vještina. Ostala geofizika me također nije privlačila; mada, istini za volju, najveće fizikalno otkriće koje je izvorno napravljeno u našim krajevima je Mohorovičićevo otkriće diskontinuiteta Zemljine kore. (Nisam se slučajno na selfiju ispod teksta uslikao s njim! Op.a.)
Puno je vremena od tada proteklo. Računala su danas silno moćna. Podaci potrebni za prognozu vremena kontinuirano stižu. Sa satelita i zemaljskih mjernih postaja; iz meteoroloških balona. Stekli su se uvjeti da prognoza vremena postane gotovo egzaktna znanstvena disciplina. Iako je većina naših djelatnosti danas skoro pa neovisna o vremenskim prilikama postoje i brojene aktivnosti na kopnu i moru za koje je točna vremenska prognoza od neprocjenljive važnosti.
Moj Stari je bio, što se TV programa tiče, izbirljiva osoba. Na televiziji bi znao gledati samo dinamične sportove: hokejaške tekme i boks. Sklonost prema ljubljanskim Zmajčekima baštino iz vremena dok je služio Titovu pobjedničku vojsku na Slobodnoj Teritoriji Trsta (talijanski: Territorio Libero di Trieste, slovenski: Svobodno tržaško ozemlje, skraćenica: STT). Spori sportovi nisu ga baš previše zanimali; kao npr. nogomet tih šezdesetih. Polagana događaja brzo bi ga smorila pa bi znao sklopiti kapke nad svojim zelenim očima. Nekada su spikeri na televiziji, a pogotovo na radiju govorili ugodnim glasom i tečno; bez umetanja onog nepotrebnog nazalno-krčečeg „aa“ u rečenice. Za taj nazalno krčeći „aa“ trebalo bi smisliti i neku kraću slovčanu oznaku s obzirom da ga današnji voditelji i urednici radio emisija, pa čak i laureati radijskih nagrada obožavaju koristiti u skoro svakoj rečenici. Valjda im to dođe nekako cool. No milozvučni glas Ljube Jelčića ili Helge Vlahović mog bi Starog brzo uljuljkao u san.
Stari je volio i crtane filmove s brzim izmjenama kadrova i jurnjavom, a iz studija Williama Hane i Jospeha Barbere (Hanna-Barbera Cartoons, Inc.) izlazili su baš takovi crtići. Naš, obiteljski, favorit je bio crtani film u kojem su se otac i sin jazavčar kreativno domišljali nesvakidašnjim rješenjima svakidašnjih problema. Stvari ne bi uvijek izlazile na dobro no sin, Ogidogi, imao je uvijek veliko razumijevanje za očeve nezgodacije koje bi popratio nježnim riječima „dragi STARI oče“ (eng. dear old dad). Otac bi pak sina običavao blago zazivati „Ogi sine moj“ (eng. Augie, my son, my son). S vremena na vrijeme dogodilo bi im se i nešto uistinu dobro ili lijepo. Ponosni otac bi se tada znao obratiti sveopćem gledateljstvu riječima „Moj dječak je to rekao, moj sin“ (eng. That’s my boy who said that!)
Vjerojatno ste već primijetili da Starog zovem stari, a Mamu mama. To je zato jer je u crtanom filmu o sinu Ogidogiju i njegovom ocu nije bilo „stare“-mame. Crtić je pružao samo obrazac za odnos oca i sina. Ne znam da li zbog toga što njenog lika nije bilo u crtićima ili što joj je, pak, išla na živce ta nezainteresiranost za TV program, ali kad bi Stari počeo hrkati, mama ga je znala lagao potapšati po ramenu:
-Stari, spavaš?- na što bi se on namah trgnuo i prestao hrkati, uz objašnjenje da nije zaspao nego da samo razmišlja. Drugo tapšanje značilo je definitivno isključenje iz praćenja programa, što sestru i mene nije nikad veselilo jer je to istovremeno bio znak da i mi moramo u „krpe“.
Sad sam već u godinama kad bih trebao pokazivati zeru mudrosti koji su imali moji preci. Ali ne. Ja uvijek iznova očekujem da će na TVu reći nešto pametno, ali to se ne događa. Što je još gore, TV gluposti me znadu ponekad i razljutiti. Umjesto da sve prespavam, odhrčem ili bar odšutim. A gluposti na TVu u izobilju. Evo ni prognozu vremena više ne mogu izgovoriti bez hrpe nepotrebnih frazetina. Obično počnu s time da nam spektakularno otkriju kako današnji dan jako odstupa od prosjeka za ovo doba godine. Naravno da odstupa, zato i slušamo prognozu; svaki dan odstupa od prosjeka. Normalno je da je svaki dan drugačiji od neke izračunate srednje vrijednosti. Onda počnu nepotrebna nabrajanja dnevnih temperatura na mjestima na kojima skoro pa nitko ne živi. Samo čuvari mjernih stanica. Na primjer sa Zavižana. Onda slijede temperature mora koje se, otkad smo postali turistička velesila, mjere u plićaku zbog promidžbe i produljenja turističke sezone. Ako padne koja pahuljica snijega koju je teško mjeriti, opet je tu Zavižan ili neka druga pripizdina u kojoj se danas mjerilo visokih 12 centimetara snježnih nanosa. Ako se slučajno dnevne temperature oko prosjeka za ovaj dio godine onda nas moraju držati na oprezu bar sa žutim alarmom opasnosti od požara ili zračenja; i bočnim udarima vjetra. Prognoza vjetrova bude poprilično detaljna pa se lokalni piromani odmah mogu baciti na posao paljenja korova. Požari su uvijek atraktivni jer ispune pet-deset minuta vijesti izjavama lokalnih načelnika o milijunskoj šteti na pola hektara miniranih nasada drača i makije.
Nemojte misliti da imam nešto osobno protiv Vakule i Vakuola. Dapače. Ali, Ljudi, pretjerali ste. Ne smijete svaki dan španati naciju spektakularnim prognozama. Puknut će. Budete li svaki dan vikali, kao ono janje Janko iz crtića: „To je vuk! To je vuk!“ jednog dana kad vuk stigne nitko vam više neće vjerovati. Meteorologija je gotovo egzaktna-matematička znanost, a prostituiranje znanstvene metode statističkim laprdanjima za par „lajkova“ je ludost koja će se prvo osvetiti vama, a onda bi se i svima nama, ostalima, mogla razbiti o glavu. Recimo da sutra omanji asteroid treba kolidirati sa Zemljinom putanjom. Vremenska prognoza za prekosutra bila bi uistinu spektakularno alarmantna. No puk bi tada, sviknut na vremenske alarme i uzbune, mogao samo prijezirno odmahnuti rukom kao nekada moja baka. I dometnuti: „Ah ti meteorolozi uvijek nešto dramatiziraju!“
