Volim zimu. Dan je kratak. Noć se oduži pa je čovjek, kojem ne treba puno sna, može provesti radno. A ništa nije tako lijepo kao raditi noću. Dok ostali svijet spava u miru premetati vlastite misli. Neradne noći, također, znaju biti prekrasne. Zagreb nikad ne spava! Zabave i zanimacija svake vrste, posvuda. No i ostali dijelovi Hrvatske, koji spavaju, noću se nekako čine ljepšim. Značajnijim. Obožavam putovati noću. Na primjer od Zagreba prema Petrinji, Sisku. Ako se baš ne spusti tusta turopoljska magluština ili ne pada gusti snijeg osjećaj je fantastičan. Nije to više kao nekad da vas nakon svjetala Velike Gorice dočekaju prazne pustopoljine, psi lutalice i pijani biciklisti što krivudaju cestom. Europa je stigla i u naše krajeve. Poslovne zone posvuda oko Metropole. A Metropola nikad veća i svjetlija. Široke ceste i autoputovi u svim smjerovima. U redu, nema još punog profila autoceste do sisačko-petrinjske aglomeracije, ali zato izlazak na Lekenik izgleda svjetski. Žuta svjetla poslovne zone Marof Lekenik (marof njem., majur, salaš) dočekaju vas pri svakom silasku ili ulasku na autocestu. Vide se kilometrima u daljinu. Milina jedna. Mene Hrvatska danas podsjeća na Švicarsku devedesetih. Vozi se čovjek pored nekog ledenjačkog jezera. Uživa u prirodi. Tek žuta svjetla u daljini podsjećaju da ste u civilizaciji, na zapadu; u kapitalizmu. A kad osvjetljeno selo, mjesto ili gradić zamakne za vama opet možete uživati u čarima prirode najljepše Zemlje u Alpama.
No Hrvatska je, po prirodnim ljepotama, bogatija i ljepša od Švicarske. Hrvatska je i po drugim stvarima jača od Švicarske. Na primjer: po ljudima! U Hrvatskoj je i danas više Hrvata nego u Švicarskoj. I više Srba nego u Švicarskoj. I ne samo to. Hrvatska je, zahvaljujući kohezijskim EU fondovima, pravi raj za poduzetnike, investicijska Meka i Medina u jednom. Svaka, pa i najmanja, općina ima svoju poslovnu zonu. A općina, ne zna im se broja! Neke su već izgradile svoje poduzetničke zone, dok druge samo što nisu krenule u realizaciju projekta. Svi, od Ministrice do zadnjeg načelnika najsiromašnije općine vrijedno rade na apsorpciji europskog novca u domaće privredne tokove. Užurbano se „sređuju“ zemljišne knjige. Žurno se „izdaju“ građevinske dozvole.
Poslije onog rata, kojeg se ne sjećam, parola je bila: „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!“ Drugovi su jako voljeli željeznicu. Danas pruge više nisu in. Danas zemlju gradimo pod parolom: „Mi gradimo Evropu, Evropa gradi nas.“ I to je istina. U doslovnom smislu. I u prenesenom. Zapravo u svakom smislu; i besmislu također. Nažalost i danas ima reakcije i nazadnjaštva kao i četr’es’tpete. Ima onih koji vazda nešto moraju prigovarati, morgovati; zanovijetati. Kao, poduzetničkih zona je previše; kao, parcele su zarasle u korov, a EU ne daje novce za održavanje i košnju; kao, sve će zarast u ambroziju. Tko bi ugodio svim tim priučenim zelenima; ekolozima i zaštitarima; nazadnjacima i protivnicima svakog napretka? Njima nikad ništa nije bilo po volji. Pa i nikad neće. Istina, po danu sve te zone možda i ne izgledaju pretjerano reprezentativno, ali noću, e to je druga priča. Svakom putniku namjerniku odmah bude jasno da je došao u poduzetnički raj. U zemlju procvata i boljitka. Progresije!
Bez sumnje, vrijedni Hrvati, su i ovaj put mudro iskoristili vlastiti novac koji ima je EU odobrila da potroše. Da nije EU neki bi načelnici ili gradonačelnici ulupali teško skupljene poreze i prireze na gluposti: fontane i parkiće; vozni park i žičare; spomenike i vrtiće. Ovako se, skupa s Europom, skladno brinu o ravnomjernom razvoju europskih provincija, na zajedničku nam hrvatsku i opću europsku, a usput i osobnu, dobrobit. Mene ipak najviše raduje nova poslovna zona u Mošćenici. Ovdje na istočnim vratima Petrinje, na sjecištu riječnih, željezničkih i cestovnih putova, nepunih šesto kilometara od Münchena, na 10 hektara nekad minirane šikare, niče nov industrijsko-obrtnički pokretač razvoja i napretka Županije.
Direktorica poslovne zone veli da su neke parcele predviđene za parking šlepera i cisterni. Iako ni Petrinja, a ni Sisak, danas više nemaju privredni vozni park kao prije rata, uvijek je dobro uz cestu imati i neki kutak za kamiondžije. O zalogajnici se još ne govori, ali jasno je da će se morati osmisliti i neki kutak za okrjepu. U socijalizmu smo onkraj cesta imali limene bifee bez nadstrešnica; za trgnuti jednu s nogu. Vjerujem da je ta mračna prošlost daleko za nama. Osobno bih se založio za jedan 0-24 McDonaldsov drajvin sa sjajnom neonskom rasvjetom, možda čak više u američkom stilu, da se vidi izdaleka. Isti bi bio prikladna destinacija svekolikom pučanstvu, i domicilnom i putujućem. Prikladan da u njem od puta otpočine svaki noćnik i namjernik.
Davno, u mladosti, autobus Slavijatransa na liniji Sisak-Petrinja vozio bi do ponoći, zadnji iz Siska u pola dvanaest, a onda do jutra, do pet i po, ništa. E, koliko sam puta od Siska do Petrinje išao pješice. Dva sata čvrsta, vojnička, hoda. Svakako najdepresivniji dio puta bio je baš onaj dugački ravni potez kroz Lanaru. Nakon mostića na zavoju zađe čovjek u mrak; tamu. Još je dobro ako je u društvu. Može se divaniti ili zapjevati, ali sam, to je onda sasvim druga priča. Iz jarka kraj ceste običavahu vrebati raznorazne prikaze. Svako malo bi neka od njih iskočila nasred puta. Pa stane. I stoji. Pa čeka. I gleda. Dvije svjetlucave točkice fiksiraju vas iz tame. A iz jarka bi još pokoji par samo čekao da vas zaskoči. Malo opuštanje i evo njih. Čitava mliječna staza stoji tu pred vama i svjetluca u mraku. Stoji i gleda vas iz tame. Brojite svjetlucanja. Ponekad bi njihov broj izlazio na nepar. E, to vas tek nasmrt prepadne. Pa počne samopropitivanje. Ni danas nisam načistu je li bilo strašnije vraćati se kući trijezan ili manje-više pripit. Trijezan čovjek bolje racionalizira prikaze u tami, ali ih i vidi više. Alkohol se obično pridodaje hrabrosti, ali samo zato što previđate opasnost iz mraka ne znači da ona ne postoji. Kako god okrenete izađe strašno. A u strahu su velike oči, pa se točkice broje još jednom, i još jednom, i još jednom… Nema naprijed, nema nazad! U svakom smjeru dva kilometra mraka. Nema se kamo uteć. Samo utišati korak, suspregnuti disanje i sljubiti se s onom slabo vidljivom isprekidanom bijelom linijom posred puta.
Kad zgotove poduzetničku zonu svi ti i takovi strahovi zauvijek će otići u povijest. Bez brige će se mladići, a i djevojke, moći vraćati doma europskim svjetlima osvjetljenim stazama. A i nama starijima žuta svjetla poslovne zone mogla bi dobro doći. Još nisam u mirovini pa se nađe 100 kuna za gorivo, ali kad mirovina postane jedini izvor prihoda morat ću se ponovo osloniti na vlastite noge. Par sati do Sisak i par sati nazad. Lako se dogodi da smrkne prije povratka doma. Noge će kako tako izdržati, ali srce nije više tako mlado da se nosi s prikazama iz tame.
Naši djedovi nisu se bojali prikaza, dapače, čak bi im i slaba mjesečina znala pokvariti noćni izlazak; otežati dolazak najmilijoj. Najviše su voljeli u potpunoj tami, uskim stazama, slijedeći miris ružmarina kojim je najdraža osadila put, stizati do njenih prozora, a možebitno i dalje, do postelje. Došlo je posvema drugo vrijeme. Danas su strahovi, čini se, još veći i jači nego u vrijeme moje mladosti. Svakojake prikaze namnožiše se po kanalima kraj puta. Teško ih je otjerati i jarkim osvjetljenjima poduzetničkih zona. I sam sam uzgojio neke nove strahove. Evo, na primjer, strah me što će biti kad na naplatu stigne račun za svu tu struju s kojom, bar noću, uspješno izigravamo Europu.
P.S.
Na istoku Županije, u poduzetničkoj zoni Novska, obrađivat će kao biorazgradivi otpad iz Metropole. Ljuske od jaja i trulež s Dolca vozit će se vlakom u 90 kilometara daleku provinciju na zbrinjavanje. Navodno su gradonačelnik i metropolonačelnik sve već dogovorili. No za Mošćenicu nema straha. Bivša Županica dala je izvaditi prugu. Iz nekog razloga nije gajila historijsku ljubav prema željeznici kao stranački joj kolege. Sada je to ispalo na dobro. Ovaj put naš Gradonačelnik neće morati opet izvoditi ljude u prslucima na cestu da bi spriječio Drugog Najmoćnijeg Čovjeka u državi da mu uvali nerazgrađeno gnojivo. Dosta je što će mu Prvi Najmoćniji Čovjek u državi uvaliti ostatke Žutog Kolača i nešto građevinskog otpada iz Krškog, a Prva Žena Europe par stotina nesretnika koji su pobjegli od kuće.
