Autor:Dragana Čubrilo
Danas su svi mediji javili da je umro poznati narodni pjevač Šaban Šaulić. Ja možda nisam bila neki obožavatelj, ali mnogi moji prijatelji jesu. Sinoć smo slavili prijateljev rođendan i oni su često puštali njegove pjesme. Njegovi obožavatelji se kunu u svaku njegovu pjesmu, kažu da su mnoge plaće izgorile u jednoj noći dok je Šaban pjevao. Postoji ona uzrečica ; Kuću izgradio nisam jer sam Šabana slušao i s njim pjevao.
On je i sinoć pjevao. U nekom prepunom klubu. Pjevao je s osmijehom i iz duše slaveći život pjesmom. Slavili su svi s njim. Danas ga više nema. Komentirali smo kako je eto sinoć i naše malo društvo dalo doprinos njegovom stvaralaštvu. Čovjek je otišao u smrt nakon što je ljubio svoj život svim srcem.
Zašto smatram da je sretan? Zato što zaboravljamo kako zapravo živimo. Zaboravljamo koliko smo sretni što smo zdravi. Rijetko se smijemo. Još rijeđe pjevamo. Zamislite život koji je pjesma. Gdje vi svojom pojavom tisućama razvučete osmijeh na lice. Onako kako je to radio Toše, Oliver ili Šaban. Zamislite da vaše pjesme žive i desetljećima poslije vas. Nikada nitko neće nadmašiti jednog Elvisa. Kralj živi u svojim pjesmama i danas, a mnogi se kunu kako su ga vidjeli živoga u ovom ili onom gradu.
Zgazio nas malo ovaj današnji tempo. Ljudska zavist i jal su učinili svoje. Hodaju ljudi kroz svoju učmalost i čude se bolestima, nesreći. Zaboravljaju na to kako su se nekada smijali. Zaborave na neke sretne trenutke iz djetinjstva. Bosonogo trčanje po travi. Penjanje na trešnju i igranje skrivača. Zaborave na prve ljubavi, prve izlaske i prvu zarađenu plaću. Zaborave na proslave rođendana, zaruka i vjenčanja. Zaborave na sve ono što ih je činilo sretnim.
I onda u svoj svojoj nesreći ne podnose tuđu sreću. Ne vole one koji pjevaju. Ne vole one koji vole. Ne vole one koji u svemu pronađu razlog osmijehu. Guraju svoje prste u svaki segment tuđeg života trudeći se pokvariti ga. Izgovaraju se ružne riječi. Oživljavaju laži. Započinju svađe. I dolazi bolest. Bolest koja neke malo protrese. Neke baci na koljena. Neke proguta.
Postavi si čovjek onda pitanje. Koliko je lijep moj život? Koliko sam sretan onim što imam? Mogu li istim tempom nastaviti dalje? Mogu li popraviti štetu koju sam napravio i truditi se ne ponoviti isto? Dobro znamo da nikada nije kasno za promjenu ako smo već dobili šansu.
Sretni su oni koju tu šansu dobiju. Neki ju nikada nisu dobili. Imali su svoj početak i kraj.
Svaki čovjek rođenjem dobiva dar. I poput svakog poklona, može nam se svidjeti ili ne. Osobno smatram da je to najljepši poklon koji smo mogli dobiti. Zašto ga zaboravimo cijeniti? Ne mislim samo na proslavu rođendana nego na svakodnevnu zahvalnost. Ja sam zahvalna. Na onima koje volim , na onima koji su mi izmamili osmijeh, ali i na onima koji su mi natjerali suze na oči. Čak i kada se sustavno susrećem s onima koji ne vole tuđu sreću. Trudim se razumjeti ih. Trudim se otvoriti im oči prije nego im se dogodi ono bacanje na koljena.
Ponekad uspijem, ponekad ne. Ali znam da sam pokušala.
Kažu da svaka prepreka na koju naiđemo čini naš život potpunjim. Više se trudimo. Može ih biti svega nekoliko do stotinu, tisuću čak. Kada ju pređemo, s osmijehom se okrenemo i idemo još sigurnije dalje. Zašto se pri tome ne smijati ili pjevati?
Jedna moja prijateljica je nedavno rekla kako ne može gledati svoju baku kako pati. Uzela bi ju kući iz bolnice. Ja sam ju pitala, zašto misliš da pati? Ima svu moguću skrb. Ništa ju ne boli. Dočeka te nasmijana. I rekla ti je ; Bit će kako dragi Bog da. Ti si ta koja pati. Pusti nju da živi svoj život. Ovo je njen put, ne tvoj.
I tako vam to bude. Ne možemo utjecati na druge. Bit je zagrliti svoj život i slaviti ga. Kada smo mi sretni, i drugi koji nas vole su sretni. Činimo jedan sretni krug. U tom krugu treba uživati svaki dan.
P.S. Svatko od nas će otići jednom. Do tada, neka nas prate pjesma i smijeh. Živite svoj život i pustite druge da žive. Neki od nas vole plesati po tračnicama života.
