Jedna mlada cura je strpljivo čekala svog dečka da napokon dođe na dogovoreno mjesto. Da izađe iz nekog tramvaja i da ju poljubi. Sjela je na toplo postolje velikog spomenika Kralja Tomislava. Golubovi su jeli sve što im prolaznici bacali, letjeli su i širili krila pored zagrebačkog Glavnog kolodvora. A onda je došao i on i u tren oka su nestali u gomili. Ostali su samo golubovi, a meni su pali na pamet stihovi čovjeka koji je pjevao o Zagrebu. Bio je šansonjer, s gitarom u ruci, doseljenik u velegrad kojeg je nevjerojatno zavolio i u kojem je mlad sa samo 56 godina života umro. Zvao se Ivo Fabijan.
