Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić
Na pusti otok otišla bih sa tri filma i jednom serijom: „Božanstvenim danima“ Terrencea Malicka, „Smrt u Veneciji“ Luchina Viscontija i „Ne okreći se“ Nicholasa Roega, te serijom „Blaga je noć“. Oni su značajno formirali moj filmski ukus i utjecali na cjeloživotnu privrženost filmu.
Sinoć sam po tko zna koji put gledala Sama Sheparda u filmu Terrenca Malicka „Božanstveni dani“. Kao da ga gledam premjerno, jer je odanost tom filmu i Njemu (kojeg intimno zovem Samy) vječna. Svakako je taj film najvažniji u mom sazrijevanju. Malickov smisao za detalj, znalačko prikazivanje autentičnosti prizora, način kako prikazuje samoću i sjetu i prije svega čudni spoj emocionalnosti i distanciranosti su neponovljive osobine ovog filmskog bisera. Sjeti i melankoliji pridonosi i pričanje priče mlade Billove sestre koju dojmljivo glumi Linda Manz. Malick sjajno rekonstruira početak 20. stoljeća i prikazuje upravo hipnotičku ljepotu okoliša (prelijepa fotografija za koju je majstor Nestor Almendros osvojio Oscara). Film je to moralno dvojbenih junaka, glume ih Brook Adams i Richard Gere, kojima je redatelj privržen, pa njihovo opiranje sudbini iznosi s naglašenom emocionalnošću. Shepard glumi bogatog, teško bolesnog i osamljenog farmera. Sigurna sam da je bio najbolji izbor za taj lik, jer on je taj – osamljen, nostalgičan, ranjiv i kako Jergović ističe kao glumac se mogao nositi s vlastitom pojavom. Neponovljivom dojmu pridonosi i onirička glazba Ennia Morriconea (u kombinaciji sa Saint Saensovim Karnevalom životinja-Akvarij) nominiranog za Oscara. Poput Miljenka Jergovića priznajem da je on najljepši muškarac u mom životu.
Malickovo remek-djelo prepoznato je i od kritike koja ga je nagradila Zlatnom palmom u Cannesu za najbolju režiju. Sjećam se kako sam kao studentica komparativne književnosti na kolegiju teatrologije prvi put čula za mladog i privlačnog dramatičara, te kako smo u tadašnjem niškom časopisu Gradina pronalazili prijevode njegovih drama. Uživala sam u osobenom stilu kojeg odlikuju kratki dijalozi, dosjetke i duhoviti izrazi kroz koje govori o smrti, usamljenosti i identitetu. Pokazivao je duboku ranjivost, koja je mogla biti riješena u krugu obitelji. Bilo je to potpuno drugačije, čak i nama koji smo znali nešto o novoj drami i antidrami i imali iskustvo čitanja Becketta, kojeg je uz jazz i apstraktni ekspresionizam volio i koji je utjecao na njega. Ništa manje nego što su to činili T. Williams, A. Miller i E. O’Neill. Razočarani autsajderi iz disfunkcionalnih obitelji prikazani crno humorno, to je njemu pravo izvorište tema i dilema.
U New York dolazi u vrijeme off- Broadwaya, piše za “La MaMu” i Ellen Stuart, ljubuje sa punkericom Patti Smith, tadašnjom muzom, s kojom piše komad o dvoje muzičara „Cowboy Mouth“. Interes za muziku kod njega je konstanta (i sam je svirao bubnjeve i gitaru) čemu u prilog govori suradnja s Dylanom u dnevniku „Kotrljajuća grmljavina“, u kojem svjedoči o uzbudljivosti vremena i za kojeg se vjeruje da predstavlja najbolju knjigu dokumenata o životu nekog glazbenika na koncertnoj turneji. Filmovi za koje je napisao scenarij „Zabriskie point“ i „Paris, Texas“ su mi isto bili intrigantni i visoko kotiraju na rang-listi mojih favorita. Dvostruki je dobitnik Pulitzerove nagrade, a meni je zadovoljstvo bilo slušati kako čita ulomke svojih djela u nekoj dokumentarnoj emisiji koju sam snimila i godinama puštala učenicima nadajući se da će osjetiti dio čarolije koja je mene obuzela i označila.
Kad mi je 2017.godine u ljeto Dada poslala poruku: „Umro je Sam Shepard. Budući da Jessicu ne mogu dobiti, tebi javljam tužnu vijest“. Prvo sam zaplakala, zatim se nasmijala poruci. I trebala me je obavijestiti, jer tog čovjeka pratim i volim već 40-ak godina i doživljavam ga kao rođaka, kao obitelj. Zato mislim da ovaj osvrt na moj omiljeni film i omiljenog Sama nije zakašnjeli nekrolog, već iskreno priznanje koje je trebalo biti davno izrečeno, a nadam se da ni sad nije kasno.
