Noćas je u Los Angelesu održana 91. svečana dodjela godišnjih nagrada za koje dodjeljuje Academy of Motion Pictures Arts and Sciences, poznatija širom svijeta kao dodjela Oscara.
Naziv „Oscar“ nagrada nosi po imenu pozlaćene statuete na crnom metalnom postolju na koji se nakon dodjele gravira ime dobitnika, kategorija za koju je dobio nagradu i ime filma. Statueta je stilizirani prikaz viteza koji u rukama drži mač i stoji na filmskoj roli koja ima pet žbica što simboliziraju glumce, pisce, redatelje, producente i tehničare koji sudjeluju o stvaranju filma. O imenu statue ima više priča. U jednoj biografiji Betthe Davis stoji kako ju je ona nazvala „Oscar“ po svom bivšem mužu Harmonu Oscaru Nelsonu, no puno je popularnija verzija kako je Margaret Herrick, sekretarica predsjednika Akademije, kada je vidjela statuu rekla da je podsjeća na njenog ujaka Oscara.
Nagrada nije bez kontroverzi i najveće zamjerke su kako se prečesto događalo da bez nagrade ostanu neki koji su istu više zaslužili od nagrađenih. Isto tako dešavalo se da oni koji su osvojili nagradu dodjelu bojkotiraju ili joj ne prisustvuju zbog nekih drugih razloga. Poznat je slučaj kada je 1973. u ime Marlona Branda, koji je bojkotirao ceremoniju zbog incidenta kod Ranjenog koljena, nagradu preuzela indijanska aktivistkinja Sacheen Littlefeather. I Woody Allen je 1978. odbio prisustvovati dodjeli na kojoj je njegov film Annie Hall dobio Oscara za najbolji film, originalni scenario, glavnu žensku ulogu i režiju, a bio je nominiran i za najbolju mušku ulogu. Izjavio je kako je koncept nagrade smiješan i da se ne želi povinovati se sudu nekih ljudi o svom radu.
Academy Award of Merit, kako glasi službeni naziv ove nagrade, je bez obzira na sve kontroverze i kritike sigurno najvažnija nagrada (a ujedno i priznanje) koju bilo tko iz svijeta sedme umjetnosti može dobiti i svake godine puno prije svečane dodjele javnost raspravlja o kandidatima i njihovim šansama za osvajanje zlatnog kipića, a pogotovo nakon večeri dodjele iste. Među svim kategorijama nas obično zanimaju dobitnici i gubitnici onih glavnih: za najbolji film, režiju, glavnu i sporednu glumicu i glumca, scenarij, glazbu. Od svih filmova, ovogodišnjih dobitnika neke od nagrada, već smo pisali o Zvijezda je rođena i Bohemian Rhapsody. Članak o potonjem koji je dobio četiri Oscara, između ostalih i onoga Rami Maleku za najbolju glavnu mušku ulogu, ponovo donosimo u nastavku teksta.
Bohemian Rhapsody (Moć sadašnjeg trenutka)
Autor: Tatjana Šaler-Olujić
U srpnju 2017. u Hyde Parku u Londonu obožavatelji grupe Green Day nestrpljivo su čekali da započne koncert. Kada se preko razglasa začula „Bohemian Rhapsody“, slavna pjesma rock sastava Queen iz 1975. godine, zbor od 65 000 fanova punk benda, čiji koncert samo što nije počeo, otpjevao je od početka do kraja ovu kompleksnu pjesmu koja se sastoji od 6 glazbeno potpuno različitih dijelova. Koliko je ta spontana izvedba bila znakovita i koliko je taj prizor bio jedinstven shvatio je i sam Green Day pa su objavili video na You tube-u. Na snimci se vidi samo prazna pozornica, zalazak sunca i masa koja složno i znalački pjeva svaki Galileo te 6 minuta duge pjesme u kojoj se uglavnom nabrajaju neobične i smisleno nepovezane riječi. Iako je prizor minimalistički on ostvaruje snažan emocionalni naboj. Glazba Queena je kultna, ona je bezvremenska i iznad podjela u glazbene stilove, ona je sveprisutna i dio je kolektivne svijesti. Reakcija publike koju je ujedinila jedna više od 40 godina stara pjesma jasno pokazuje kako je evolucijski gledano centralna uloga glazbe ostvarivanje i održavanje socijalnih veza: glazba je univerzalni jezik i dok je prakticiraju ljudi se međusobno usklađuju. Da sve to jača socijalnu koheziju vidjelo se i te ljetne večeri. Tisuće združenih glasova postalo je jedno usklađeno biće.
Karizmatični frontmen grupe Queen Freddie Mercury privatno je bio osamljen, povučen i pomalo stidljiv čovjek, u javnosti je bio pozer a na sceni je postajao neukroćena divlja životinja koji paradira, dominira i pršti energijom. Jedan od njegovih brojnih talenata svakako je bila i izuzetna komunikacija s publikom. Imao je sposobnost da na koncertu s lakoćom ostvari kontakt s obožavateljima i u najdaljem redu velikog stadiona napunjenog s više stotina tisuća posjetitelja. Kultni, dvadesetominutni nastup grupe Queen na šesnaestosatnom maratonskom Live Aid koncertu 1985. na Wembleyu u Londonu zasjenio je nastupe brojnih slavnih rock zvijezda koje su sudjelovale na tom dobrotvornom koncertu. Live Aid se nije održao s namjerom da se netko od brojnih izvođača posebno istakne već da se sakupi novac i podigne svijest o gladnima u Etiopiji, ali Freddieja te večeri nitko nije mogao zaustaviti. Publika šarolikog glazbenog ukusa koja nije došla isključivo zbog Queena na koncert reagirala je upravo onako kako je Freddie htio. Publika ga je obožavala i izvodila je sve što je od njih zahtijevao. Te je večeri uspio ostvariti kontakt ne samo s gledateljima u najdaljem redu već i s obožavateljima drugih rock zvijezda, ali i s preko milijardu ljudi širom svijeta, koji su koncert uživo pratili preko satelita.Taj nastup Queena proglašen je najboljim rock nastupom uživo na svijetu.
Nakon Freddiejeve prerane smrti od AIDS-a 24. studenog 1991. u 46. godini života, održan je u travnju sljedeće godine nezaboravan koncert na Wembley stadionu u njegovu čast. 1995. je izdan album „Made in Heaven“ sa zadnjim pjesmama koje je snimao teško bolestan. Nakon toga je nastala praznina koju je bilo teško popuniti. Sve dok se na radost obožavatelja nije počelo pričati o filmu. No na njega se moralo dugo čekati. Tako se film „Bohemian Rhapsody“, dugo najavljivan i željno očekivan, krajem listopada pojavio u kinima i ruši sve rekorde gledanosti i u svijetu i u Hrvatskoj.
O filmu se govorilo još 2006. godine, a produkciju, u koju se krenulo 2010. godine, od početka su pratili brojni problemi. Zbog kreativnih neslaganja izmjenjivali su se glumci i redatelji. Ulogu Freddieja Mercuryja trebao je glumiti Sacha Baron Cohen, no on nije bio zadovoljan s tim što u filmu neće biti prikazane Freddiejeve razuzdane zabave, droga i homoseksualna scena kojoj je pripadao, pa je napustio projekt. Gitarist Brian May i bubnjar Roger Taylor bili su dio tima tijekom cijelog kreativnog procesa i budno su nadzirali projekt. Oni nisu željeli da je u fokusu filma Freddiejeva homoseksualnost koju je objavio tek dan prije smrti, već su željeli film o Queenu, njihovoj glazbi i Freddieju kao izuzetnom umjetniku. Ulogu Freddieja preuzeo je američki glumac egipatskog podrijetla Rami Malek, koji nevjerojatno podsjeća na rock legendu. Svi se slažu u jednom: unatoč manjkavostima filma o dvije stvari se ne može i ne smije raspravljati a to su glazba i Malekova fascinantna izvedba. Mladi glumac je pjevao live, a da bi se reproducirao Freddiejev glas raspona od četiri oktave u postprodukciji su naknadno dosnimavani glasovi profesionalaca, a korištene su i brojne originalne snimke s proba benda. Tako zadnjih 20 minuta filma gledatelja prolaze trnci dok bez daha prati nastup Queena na Live Aidu, Rami Malek tako dobro utjelovljuje najboljeg izvođača na svijetu uživo da gledatelj filma zaboravlja da je posjetitelj u kino dvorani, on se osjeća kao da na Wembley stadionu uživa u koncertu i atmosferi. Čak niti glumčeve plave oči koje su povijesna nedosljednost ne razbijaju čaroliju koju je svojom glumom uspio ostvariti.
Film se žanrovski najavljuje kao biografski, glazbeni i kao drama. S obzirom da se scenarij nije orijentirao na povijesne činjenice već samo na pojedine ali upečatljive događaje koji kronološki ne odgovaraju stvarnosti, film zapravo nije biografski. On je drama u kojoj povijesne netočnosti služe ostvarivanju dramatskog efekta. Film počinje nastankom grupe Queen 1970. a zaplet se gradi tako što film paralelno prati njihov zvjezdani put uspjeha i slave do Live Aida 1985 godine i Freddiejevu emotivnu i psihološku borbu sa samim sobom. Rođen u Zanzibaru kao Farrokh Bulsara, a odrastao u Indiji s roditeljima koji su bili porijeklom Iranci, pripadao je kulturi u kojoj je homoseksualizam bio nezamisliv. U zapadnoj kulturi tog vremena u koju se doselio s 18 godina, gay populacija nije bila vidljiva a homoseksualizam je bio tabu. Dok se u glazbi znao beskompromisno izboriti za svoje ideje vjerujući u svoju umjetnost kad drugi nisu, prkoseći svim stereotipima, rušeći društvene konvencije i glazbena pravila i poigravajući se granicama između muškog i ženskog u intimnom životu to nije znao. Emotivno rastrzan ili se osamljivao u društvu brojnih mačaka koje su živjele u njegovoj kući ili je organizirao divlje, izopačene i neviđene zabave s muškim prostitutkama, alkoholom i drogom a noću je anonimno obilazio homoseksualne klubove. Do zapleta dolazi kada napušta Queen u želji da nastavi solo karijeru. Katarzu doživljava kada ga posjećuje Mary Austin, žena koja je imala snažan utjecaj na njega i koju je smatrao ljubavlju svog života. U sceni s njom, dok kisne, a kiša simbolično ispire sve lažno i nečisto iz njegova života, najavljuje se rasplet. Shvativši tko je i što želi, miri se s članovima benda, priznaje im da je smrtno bolestan, pronalazi jednog muškarca za svoj preostali život i nalazi zajednički jezik s tradicionalnim i konzervativnim roditeljima. Sve filmski kulminira Live Aid koncertom.
Eckhart Tolle, cijenjeni New Age publicist i predavač, smatra da je izvor straha i patnje s kojima se suočava čovjek moderne civilizacije njegov um koji neprestano stvara misli, a mentalna buka koja pri tome nastaje stvara lažno ja s kojim se čovjek identificira pa zbog toga ne može postići unutarnje spokojstvo. Poistovjećivanje s umom stvara privid odvojenosti – s jedne strane postojimo mi a s druge strane potpuno odvojeni drugi. Spoznaja da mi nismo mislilac početak je slobode, tvrdi Tolle. Kad je um miran i kad je pozornost snažno usmjerena na sadašnji trenutak osjećamo prirodno stanje jedinstva s prostranim carstvom inteligencije koje neki zovu Život, neki Bog a Tolle Biće. Sadašnji trenutak ima moć jer tada se aktivira viša razina svjesnosti i onda shvaćamo „kako sve one stvari koje su uistinu važne – ljepota, ljubav, stvaralaštvo, radost, unutarnje spokojstvo – izranjaju iz područja onkraj uma.“
Freddiejeva i životna i filmska priča je priča o moći sadašnjeg trenutka. Njegova suština bila je glazba, posvećen njoj ostvarivao je povezanost s Bićem i ujedinjavao mase. „Ja sam onakva osoba kakva sam uvijek trebao biti, pjevam za ljude koji su na kraju arene, za one koji se ne uklapaju – za odbačene, sramežljive, za one koji su prokleto sigurni da nisu „važni“. Pokazujem im da ih ne treba biti briga što razni kritičari i nasilnici misle o njima. Ako ja to mogu i oni mogu isto činiti sve što požele.“
