Dan je počeo obećavajuće. U pola šest zazvonio je mobitel. Šef javlja da danas ima za njega duplu smjenu; Željko je uzeo bolovanju i morat će spojiti prvu i treću. Razgrnuo je vlažne poplune. Ona je spavala na trbuhu. Blizanke poput kifli privinute uza nj s glavama na razgolićenim bedrima kao na jastucima. Mali je bio u svom krevetiću: okrenut prema zidu; grlio je medu, zlatnog plišanog medu i slinio mu po ušima. Osim periodičnog hripanja iz kolijevke bila je tišina.
Na kuhinjskom stolu u plastičnoj vrećici bila je ispeglana svjetlo plava radna košulja. Na njoj papirić i novčanica od 50 kuna okrenuta licem nadolje. Strpao je plavu novčanicu u stražnji džep od hlača tek ovlaš pogledavši zidine grada u kojem nikada nije bio. Napamet je znao što piše na papiriću: „tune i tjestenina“.
Dan je bio dobar. Dva lažna alarma. U pet popodne je došao šef. Danas neće biti isplate na ruke, nije stigao do centrale podići novac. Zamjena će kasniti, Ivek stiže malo prije sedam. U pola sedam je spakovao košulju u prozirnu plastičnu vrećicu; opipao pedeseticu u stražnjem džepu. Izostanak isplate na ruke pokvario mu je planove. U petnaest do sedam stigao je Ivek. Predao je smjenu bez riječi.
Bilo je pet do sedam kad je ušao kroz staklena vrata kladionice. Odigrat će dvije brze za po deset kuna, pričekati, popiti piće, preko, kod Barice, pokupiti lovu i pravac Konzum. Danas bi baš mogao natrpati kolica. Tunu s tjesteninom više nije mogao niti gledati. Blizankama će kupiti nove bojice i onog plišanca za maloga. Do devet bi mogao biti doma! Djeca još neće spavati. Obradovat će mu se.
Barica je prala čaše. Bez riječi natoči piće. Znala je kad ne treba goste smarati razgovorom. On je gledao u prljavo ogledalo iznad šanka. Dan bi mogao izaći na dobro. Ne treba biti lakom. Dvjesto kuna će dostajati. Možda i pretekne za sutra.
U deset do osam ušao je opet kroz vrata kladionice. Djevojka za šalterom nije se smješkala. Rukom je zgužvao listiće u desnom džepu od hlača.
Red na blagajni bio je duži. U košarici je bila konzerva tune i malo pakovanje tjestenine. Šakom je položio sav preostali novac na blagajnu. „Ma dobro susjed, kuna i pol, donijet ćete sura!“ Konzerva tune i mali paket tjestenine gužvali su se s plavom košuljom u tankoj prozirnoj plastičnoj vrećici.
Prije nego je ušao kroz uska vrata podrumskog stana krupna kaplja znoja pojavila mu se iznad lijeve obrve. Ona će biti ljuta. Govorit će i govoriti. Njen kreštavi glas poput žileta rezat će mu misli. Pokušat će se još jednom prisjetiti one davne ljetne noći kad su prvi puta bili skupa. Volio ju je tog jutro kad se probudila u njegovom naručju. Nikad mu nitko prije nije rekao: „volim te!“; čak ni pokojna majka, bog joj dušu prosti.
Svaki puta kad se vraća kući sve mu je teže i teže dozvati neke dobre misli. Već dugo je ne voli. Glupa krava. Opet će ga nazivati lijenim i nesposobnim kopiletom. Pred djecom. A to ne može dopustiti! To nije dopustio ni svom pokojnom ćaći! Da ga vrijeđa. Već je mogla naučiti da poslije kopileta slijedi šamar! Jedan, drugi, treći…
Ona je stajala na vratima od sobe. Usta su se otvarala. Nešto je govorila. Blizanke su je držale za natkoljenice. Mali je na krevetu slinio medu. Iz kupaone je dopirao smrad neopranih pelena. Hroptanje iz koljevke nije se čulo. Pola narezane štruce kruha bilo je na stolu. Ispod prljave kuhinjske krpe nazirala se oštrica noža. Sto puta im je rekao da ne režu kruh koji ne kane pojesti. Sto puta. Danas će tome doći kraj. Jednom zauvijek!
Sjedio je za stolom lica uronjena u mokre dlanove. Topla, gusta, crvena tekućina slijevala se niz podlaktice kapajući na poderanu prozirnu tanku plastičnu vrećicu u kojoj je bila smotana službena plava košulja. Osim periodičnog hripanja iz kolijevke bila je tišina. A dan je počeo tako obećavajuće.
