Autor:Miroslav Šantek Cobra
U samom srcu Zagreba, na Trgu bana Josipa Jelačića, svakog dana prođu tisuće ljudi. Mnogi od njih zastanu na trenutak promatrajući kako udara životno bilo velikog grada. Neki od njih i sjednu na topli beton držača rasvjetnih stupova čekajući sljedeći tramvaj koji će ih odvesti kući ili nekog prijatelja, rođaka ili ljubavnika s kojim su dogovorili sastanak na ovom mjestu.
I ja sam zastao. Gledao sam kako kuca to srce velikog grada, kako lijepe žene prolaze kroz njega – kao što bi napisao jedan rock pjesnik, kako se isprepliću boje, zvukovi, glasovi, golubovi…a onda sam ugledao njih.
Ne znam zašto, ali prvo što mi je palo vidjevši prizor dvoje starijih ljudi kako sjede, razgovaraju i s ispruženim šeširom u rukama traže milostinju prolaznika, je bila pomisao kojoj sam se potajno nadao da su samo kulisa, da su glumci u nekom budućem filmu ili seriji koja se upravo snima i da su negdje iza mene skrivene kamere i snimateljske ekipe. Okrenuo sam se, pogledao dobro oko sebe, ali nije ih bilo. Bila je to stvarna scena. Uživo. Nažalost.
Ovim mjestom je davno prije mene hodao legendarni fotograf koji je svojim fotografijama bilježio vrijeme, svakodnevnicu Zagreba prije onog velikog drugog rata. Zvao se Tošo Dabac i u njegov objektiv su upadali svi bez ikakvog reda i rasporeda. Od dobro držeće gospode u blještavim i skupim odijelima do prosjaka na ulici. Tošo mi pade na pamet u ovom trenutku. I on bi zabilježio ove ljude. Fragment vremena.
Tošo je davno otišao, a taj njegov Zagreb se promijenio modernizirao, ubrzao, automatizirao. Došla su i druga vremena. I dalje ima dobro držeće gospode u skupim odijelima, ali nažalost i prosjaka kojih u ova moderna vremena i ne bi trebalo biti . Hrvatska je mala zemlja, ali s prirodnim resursima jedna od najbogatijih i sa tako malo stanovnika bi trebala imati izrazito bogate ljude, radnike, seljake, industriju i trgovinu. Nažalost, ona to nije. Zbog samih njenih stanovnika.U toj jednadžbi nešto ne valja.A nikog nema da ju ispravi.
Pored ovo dvoje ljudi, na samo deset metara od njih su terase kafića u kojima runda pića stoji dovoljno da ove ljude nahrani za cijeli dan ili da kupe neki komad robe u nekom second hand shopu. Ali oni, nažalost, nikad neće sjesti na tu terasu. A trebali bi. Svi mi. Jer možda jednog dana i mi budemo ova kulisa filma koji se ne snima.
