Autor: Aleksandar Olujić
U Zagrebačkom kazalištu mladih od petka, 22. ožujka 2019., igra nova predstava: „Eichmann u Jeruzalemu“, autorski projekt slovenskog redatelja Jerneja Lorencija.
Već po nazivu predstave bilo je jasno da je ona rađena po motivima knjige Hannah Arendt „Eichmann u Jeruzalemu – Izvješće o banalnosti zla“. Naoružan poznavanjem biografije Hannah Arendt i njene knjige koja je svojedobno izazvala (i još uvijek izaziva) burne i kontroverzne reakcije, pogotovo među Židovima, kao i činjenice kako su Lorencijevi autorski projekti društveno vrlo angažirani, uputio sam se u ZKM očekujući jednu dobru predstavu čija će osnova biti poznato suđenje Adolfu Eichmannu.
Krivo!
Predstava (po mom sudu) nije dobra već odlična i puno je više od prikaza suđenja Eichmannu. Izvješća Hannah Arendt predstavljaju polazišnu točku Lorencijevog projekta, a na njih se nadovezuju svjedočanstva o nezamislivim užasima o kojima priča devetosatni dokumentarni film “Shoah” Claudea Lanzmanna, elementi iz predavanja Karla Jaspersa sakupljenih u knjigu „Pitanje krivnje“, romana „Koža“ Curzia Malapartea, igranog filma “Suđenje u Nürnbergu” redatelja Stanleya Kramera pa sve do suđenja Artukoviću i intimnih priča glumaca.
Ali idemo redom.
Hannah Arendt rođena je 1906. u progresivnoj, sekularnoj židovskoj obitelji u Lindenu, a odrasla u Königsbergu (danas Kaliningrad) u Njemačkoj. Studirala je na najpoznatijim njemačkim univerzitetima: u Marburgu (kod Martina Heideggera i Nicolaia Hartmanna), Freiburgu (kod Edmunda Husserla) i Heidelbergu (kod Karla Jaspersa) gdje je i promovirala. Nakon što je procijenila da će u Njemačkoj na vlast doći nacisti aktivno je sudjelovala u radu Udruge cionista Njemačke pomažući židovskim izbjeglicama. 1933. hapsi je Gestapo i provodi 8 dana u zatvoru, da bi iste godine emigrirala u Francusku. Nakon kapitulacije Francuske emigrira preko Lisabona (1941.) u SAD gdje je radila za cionističkie organizacije te predavala najprije kao gostujući a potom redovni profesor na najuglednijim univerzitetima (Notre Dame, Berkeley, Princeton, Northwestern, University of Chicago, Yale, The new School Manhattan). Bila je jedna od najvažnijih filozofkinja i političkih teoretičarki 20. stoljeća.
Knjiga „Eichmann u Jeruzalemu: Izvješće o banalnosti zla“ nastala je na temelju izvješća sa suđenja Adolfu Eichmannu 1961. koja je Arendt pisala za „New Yorker“ i odmah je izazvala žestoke reakcije, pogotovo židovske zajednice kako u Izraelu tako i diljem svijeta. Naime, Arendt je prva pokušala sagledati ono što se događalo na tom suđenju (i ne samo na njemu) iz drugog kuta. Za razliku od drugih koji su u Eichmannu vidjeli monstruma zadojenog nacističkom ideologijom, Arendt je, ne zanemarujući vjerojatnost kako Eichmann na suđenju samo glumi mali kotačić u velikoj mašineriji, ukazivala na činjenice da se tu radi o čovjeku koji se utapao u sivilu prosječnosti, ili čak i ispod toga, čovjeku koji nije bio nikakav intelektualac već osoba koja nije bila sposobna završiti gimnaziju a kamoli fakultet, iako se volio lažno kititi titulom građevnog inženjera. U njemu je vidjela bezličnog birokrata, koji je u nacističkom pokretu pronašao za sebe značajnu ulogu koja mu je davala osjećaj važnosti te da je u njegovom mozgu birokratski moral bio važniji od preispitivanja vlastitih postupaka. Izgledao joj je „užasno i zastrašujuće normalan“. Da bi ga opisala skovala je izraz „banalnost zla“.
No, Arendt je isto tako ukazala na činjenicu kako čitav sudski proces ima sve elemente kazališne predstave sa glavnim glumcima u liku državnog tužitelja i sudaca. Prva se usudila javno prozvati židovska vijeća (Judenräte) koja su za vrijeme rata surađivala s nacistima nazivajući njihovu kolaboraciju moralnom katastrofom.
Knjigu su, naravno, kritičari dočekali na nož. Prebacivali su joj to što je Eichmanna prikazala kao banalnu osobu i što je dovela u pitanje ulogu Izraela kao i ulogu koju su imali sami Židovi u Holokaustu. Napadali su njena filozofska teoretiziranja o prirodi čovječanstva i zla kao njenog sastavnog dijela prema kojima su ljudi sposobni činiti nezamislive stvari ne toliko zbog ideologije ili mržnje već radi osobne ambicije i nedostatka empatije.
Ono što je Hannah Arendt uvidjela je da je za svo zlo što se dogodilo najlakše i najjednostavnije optužiti nekog monstruma punog mržnje i zadojenog bolesnom ideologijom. Taj stvor je osuđen i prije početka suđenja koje onda predstavlja neku vrstu umirivanja vlastite i kolektivne savjesti. No, što ako njemu skinemo masku i otkrijemo pod njom „banalno“ ljudsko biće ne tako različito od nas samih? Takav čin otvara niz vrlo neugodnih pitanja o nama, a odgovori na njih obično nisu nimalo lijepi.
Kada sam ušao u kazališnu dvoranu, prvo što mi je palo u oči je bila gotovo posve prazna scena i jedan dugački stol s osam stolica postavljen jako blizu prvog reda sjedala, toliko blizu da su glumci prelazeći tijekom predstave na tu stranu stola bili skoro publici u krilu. Osobitost predstave je da su i publika i glumci cijelo vrijeme pod istim osvjetljenjem i da publika ima osjećaj kako prisustvuje probi ili nekakvom čitanju teksta, a kako predstava odmiče biva sve više i više uvučena u nju. Glumci tijekom predstave rekonstruiraju iskaze svjedoka, kako preživjelih logoraša tako i promatrača pa i aktivnih sudionika tog pakla.
Predstava traje ti i pol sata i podijeljena je na dva dijela. U drugom dijelu bavi se „domaćim“ temama: suđenjem Andriji Artukoviću (kojega je maestralno uprizorio Rakan Rushaidat) i osobnim, vrlo intimnim detaljima iz života glumaca i njihovih obitelji. Govori se i o očevima i sinovima, a predstava završava „Pismom ćali“, koju pjevaju svi glumci.
Cijela glumačka ekipa je izvrsna. U predstavi igraju Katarina Bistrović Darvaš, Pjer Meničanin, Dado Ćosić, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija, Mia Melcher, Frano Mašković i Vedran Živolić. Ako bih nekoga morao istaknuti onda Pjera Meničanina i njegov prikaz člana „Sonderkommandoa“ ili frizera koji je u koncentracionom logoru šišao leševe.
Ova predstava definitivno nosi političku poruku. Svjedoci smo porasta rasnih, nacionalnih i vjerskih netrepeljivosti, porasta ksenofobije, negiranja zločina, pokušaja revidiranja povijesti. U brojnim zemljama se idealiziraju sljedbenici nacizma i fašizma i prikazuju kao nacionalni heroji. Svjedoci smo zločina protiv čovječnosti kao i genocida koji se opet pokušavaju opravdati višim ciljevima, koji se provode u ime naroda, nacije… Nas.
Koliko ima Eichmanna u svakom od nas?
Na kraju, moje iskrene čestitke ZKM-u, glumačkoj ekipi, redatelju i cijelom autorskom timu na zaista odličnoj predstavi.
