Kada mi je autorica Gordana Majdak poslala svoju novu knjigu Dodir obnaženih misli, sjetila sam se njezine prve knjige Lauda požudi, ali i svih onih zbivanja koja su joj prethodila. Sjećam se njezine erotske poezije, vremena u kojem su je neki portali odbili objaviti i kako smo je onda objavljivali na našem portalu Očaravanje, nakon što smo ga osnovali kao mjesto poezije i mira. Gordana Majdak bila je u to vrijeme jedina naša erotska pjesnikinja. Već sam je tada prepoznala kao pjesnikinju posebne poetske fizionomije, poetesu čiji pjesnički habitus pripada erotici.
Knjigu Lauda požudi svrstala sam u lirsku prozu, bez obzira što taj termin ne egzistira u klasičnoj podjeli književnih vrsta, jer ona to je. Nisu to pjesme u prozi, to je proza, ali je tekst toliko začinjen lirikom, pa mi se naziv čini vrlo prikladnim.
Budući da je tematika obiju knjiga kompleksan ljubavni odnos muškarca i žene, njihova se usporedba nameće sama od sebe, a i sama se autorica u novoj knjizi kontinuirano vraća u prošlost, u vrijeme samoće u kojoj žedna ljubav traži svoje ostvarenje.
U mislima i emocijama autorice u knjizi Dodir obnaženih misli stalno se javljaju tri impulsa: misao na vrijeme u kojem nije poznavala svog muškarca, vrijeme koje proživljava danas, a ta dva impulsa, onaj jučer i onaj sada, vezana su uz impuls stvaranja, jer ona sav svoj duhovni i materijalni svijet vezuje uz riječi, uz slova, uz stvaranje. Gordana Majdak ima poseban, osebujan stil pisanja i to je ono njeno, urođeno i životom stvoreno što se ne mijenja i što valja sačuvati. Međutim, razlike u stvaranju Laude i Dodira postoje, ne u kvalitativnom smislu, jer oba djela imaju svoju nesumnjivu književnu vrijednost, nego u osjetilnom smislu. Oba djela su rođena u iskrenosti i sazrijevanju autorice. U Laudi nesretna, osamljena žena, željna pripadanja bilježi svoje emocije, neutaživu, otvorenu strast, onu koja često nalikuje zamci lovokradice, koja razara tkivo, uzima i gubi. Muškarac u toj poeziji dominira samo fizički, nema identiteta, čovjek je bez lica koji se nije definirao kao ljubav.
U Dodiru obnaženih misli, muškarac je definiran, stvaran i osjećaji autorice nalaze čvrsto uporište. Jesu li postali manje siloviti, manje strastveni? Nisu. Progovorila je Ljubav, a njezina lepeza emocija je šira od strasti. Ona ne misli samo na vlastita tjelesna htijenja, ona emotivno raste do neslućenih visina pa i riječ kojom se ostvaruje postaje profinjenija, suptilnija i nježnija.
U literarnom smislu oba djela imaju svoju vrijednost, iskrenost je vezana za riječ, riječ predočuje emociju, ali osjećaji autorice našli su svoju drugu sferu i izraz se promijenio. U uzajamnosti ispunjenog života, misli ostaju obnažene, strast dodira nije se izgubila, samo je pronašla novi način izražavanja ljubavi, onaj koji vulkan pokreće blagim dodirom obnažene misli.
Knjiga ima epistularan oblik, niz zapisa i impresija iz ljubavnog života dvaju srećom povezanih bića.
Posebno lijepim dijelom knjige smatram putopisne pasuse u kojima se Ljubav nosi umjesto prtljage, a svijet postaje čarobno mjesto za dvoje.
Marija Juračić, prof.
