Nema složenijeg niti kompleksnijeg odnosa od odnosa muškarca i žene. Debelu većinu života smo uglavnom osamljeni; sa svojim vlastitim mislima i fobijama. U beskonačnom dijalogu sa samim sobom. U jedinstvenoj igri vlastitih mnogostrukosti stvaramo svoj osobni teatar u kojem je jedini dramaturški zaplet onaj u kojem zaplićemo sami sebe u skučenom kazalištu vlastita usuda. A onda se dogodi susret. U trenu, u samo jednom jedinom pogledu, u susretu dva para očiju odigra se grandiozna predstava. U tom jedinstvenom trenutku sapnu se eoni naše prošlosti s vječnošću naše budućnosti; odmah. Jedino. Sve. U tom singularnom trenutku prožimanja teoretski bi bilo moguće sagledati Sve. Ali to realno ipak nije moguće jer baš tada nama upravlja tajnovita kvantno-mehanička igra slučaja i namjere čiju kauzalnost nikako ne uspijevamo dokučiti.
Jučer 16. svibnja 2019. godine u Zagrebačkom kazalištu mladih na tribini Čitanje kazališta čerečaše komad Filipa Nole Tri x i ja. Tribinu nasloviše: „Igra: socijalne maske, seksualnost i druge zamjene“. Uz moderatora i autora tribine Srđana Sandića gošće su bile teatrologinja dr. sc. Lada Čale Feldman s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dr. sc. Ivana Radačić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Ne volim stvarati predrasude o predstavama koje nisam vidio, a još manje volim slušati tuđa mišljenja o istoj. Ipak komentari koji se odnošaše na književni predložak bijahu veoma profesionalni pa se nadam da mi neće pokvariti gledanja. Profesorica Čale Feldman pokazala je suvereno baratanje problematikom dramskih odnosa muškaraca i žena u novijoj, pa i onoj ne tako friškoj, hrvatskoj književnosti. Doktorica Radačić upotpunila je razgovor fenomenološkim faktima iz svojih istraživanja. Razgovor je glatko tekao, vjerojatno prethodno valjano ispregovaran, vođen uglavnom potvrdnim odobravanjem gospodina Sandića uz minimalne intervencije. Ne znam da li zbog nedostatka vremena ili hrabrosti voditelja tribine, no svojom završnom riječi obeshrabrio je prisutne da postave bilo kakvo pitanje. S obzirom na veliki dobni i spolni raspon prisutnog, ne pretjerano brojnog, slušateljstva uz malo ohrabrivanja vjerojatno je bilo moguće moderirati koje suvislo pitanje. Ovako je tribina i simbolično izgubila svoj dramaturški karakter. Osobno razumijem voditelja jer nije lako izigravati alfa mužjaka u prisustvu dvije dominantne ženke, s još pokojom koja možda vreba iz publike.
Više od sociološko-psihološke dramatizacije muško-ženskih odnosa suprotstavljenih spolova zanima me ona dublja, iskonska, evolucijska podjela koja uspijeva preživjeti i u današnjem uniseks svijetu u kojem spolne oznake više zavaravaju nego otkrivaju. U svijetu u kojem granice podjela, ma koliko ih željeli izbrisati, ostaju postojano prisutne neovisno o pojavnim oblicima seksualnosti. U čitavom svemiru nema mističnijeg i čudesnijeg događaja od susreta mužjaka i ženke. Niti sudari galaksija, ni tajanstveni plesovi neutronskih zvijezda; niti mistični život crnih rupa nisu i ne mogu biti tako nadnaravno tajnoviti i potpuno nepredvidivi kao što je to susret muškarca i žene. U kratkom pogledu pri prvom susretu ruše se svi poznati prirodni zakoni; stvaraju se novi svjetovi mogućeg i nepredvidivog, veličanstvenog i astralno sjajnog, sjajnijeg od svake supernove.
Davno, negdje na počecima Interneta, kolega je jedan svoj server nazvao xxx. Za nas iz svijeta matematike x-ovi su uvijek označivači nepoznanica koje valja odgonetnuti; izračunati. Srećom da sam osobno informiraniji od prosječna matematičara o stvarima iz svakodnevna života. Za običnog čovjeka xxx je znak. Upozorenje na sadržaj. Simbol koji označava eksplicitnu erotiku. Oznaka koja odbija ili mami, ovisno jeste li više skloni spolnom puritanstvu ili putenosti. Xxx pokazuje put prema erotskim sadržajima svake vrste; meko-erotskim ili tvrdo-erotskim koje je uobičajeno nazivati pornografijom. Kako bilo da bilo, kolega je promijenio ime svom serveru koji se otada zove po nekom hladnom satelitu izvanjskog planeta Sunčeva sustava.
Kažu da dvije trećine Internetskog prometa predstavljaju porno sadržaji. Vjerojatno oni što se bave legalnim i ilegalnim praćenjima internetskog prometa imaju i bolje podatke, za svaku državu, mjesto ili za vas osobno. Ali pornografija se gleda; o tome nema zbora. Na tu činjenicu možete gledati dvojako: sa simpatijama jer evo kao vrsta nismo potpuno degenerirali i volimo pogledati taj civilizacijski najstariji vid zabave, a možete na isto gledati i s tamnije strane, a to je da upražnjavajući pornografiju ispražnjavate vlastite kontaktne potencijale; uništavate mogućnost za jedini pravi dijalog koji možete voditi, dijalog s osobom suprotna spola.
Pornografski filmovi su filmovi koji prikazuju eksplicitne scene seksa između muškarca i žene, ali i između istih spolova. Porno filmovi nose univerzalnu međunarodnu oznaku xxx koja upozorava potencijalne gledatelje na njihov eksplicitni sadržaj. Postoje veoma kvalitetni filmovi na samoj granici pornografije. Jedan od prvih takvih filmova je japanski film “Carstvo čula” Nagisa Oshime iz 1976. čiju neupitnu sineastičku vrijednost upotpunjavaju scene eksplicitnog seksa. Književnik i književni teoretičar Umberto Eco u svome radu: „Šest šetnji pripovjednim šumama“ (1994.) iznio je kriterij po kojemu se razlikuju pornografski film i obični film s eksplicitnim seksualnim scenama. Razlika je u tome što se u nepornografskom filmu vrijeme erotske radnje sažima u bit trenutka. U pornografskome filmu, naprotiv, vrijeme teče jednako kao u stvarnom životu razotkrivajući sve detalje erotskog čina.
Na tribini se u jednom trenutku počelo spominjati i „ono treće“ kao condicio sine qua non realizacije modernih muško ženskih odnosa. Šteta da ta tema nije jače pogurana u razgovoru jer mi se čini da bi ona mogla poslužiti razlikovanju evolucijskih spolnih istina od onih socijalno uvjetovanih modernim pornografskim uradcima. Ostavimo li priču o mitohondrijskoj DNA po strani meni se ipak nekako čini da je sva bit u jednostavnom, jedan na jedan odnosu. Doktor Živago i Lara Antipovna. Ennis Del Mar i Jack Twist. Klepetan i Malena. Jedan čovjek i jedna žena (fr. Un homme et une femme). Lelouchov film koji kritika nije voljela, ali gledatelji jesu što je Američka filmska akademija prepoznala Oskarom za najbolji strani film i najbolji scenarij 1967. godine.
Kako će se redateljica Arija Rizvić snaći u Nolinom scenariju vidjet ćemo idući tjedan u predstavi Tri X i ja? Kojim će socijalnim iskušenjima podvrći dva para humanoidnih jedinki koje tumače: Anđela Ramljak, Mateo Videk, Petra Svrtan i Paško Vukasović? Teško da će predstava biti kontroverzna kao Oshimin uradak iz 1976. koji se prema Ecovoj definiciji ne može smatrati pornografskim. Prošla su desetljeća, danas živimo u drugačijem društvu pa su i proturječnosti drugačije. Možda smo danas konzervativniji, a možda i nismo? Eksplicitne scene nasilja i psihičkog maltretiranja kojima smo danas izloženi imaju puno veći pornografski potencijal nego prikazi eksplicitnog seksa. Danas bismo prema Ecovom kriteriju skoro svaki drugi filmski uradak mogli nazvati pornografskim jer nas uvlači u beskonačno duge realne scene sirova nasilja bez umjetničke ili estetske vrijednosti.
P.S.
Kino Lika više nije operabilno. S prijateljicom Željkom s kojom sam odgledao Carstvo čula već odavna nisam u najboljim odnosima. U godinama sam kad me rastapa glazbena tema Lelouchovog filma i stihovi sarajevske grupe Indexi. No nikad nije kasno da se nešto novo nauči o muško-ženskim odnosima!
Jedan čovjek i jedna žena
Na peronu sreće stoje još.
Čekaju voz što doći neće
Pa da krenu putem sreće te.
Živim život svoj. To je
Sve što sada imam ja.
