Autor: Aleksandar Olujić
Ako bi kojim slučajem postavili pitanje postoji li političar kojeg svi Hrvati bez izuzetka vole, jedini mogući odgovor bio bi: Angela Merkel.
Ma kakav Franjo, Tito, Ante, Kolinda, Andrej, Jadranka, Zlatko, Milorad ili kako se već zovu. Sve bi njih mi dali za Mutti. Ona je osoba o kojoj i oni s lijeve i oni s desne strane hrvatskog političkog spektra govore s dubokim poštovanjem, a o kojoj sirotinja mašta.
Zašto je to tako? Možda je riječ o našoj tradicionalnoj sklonosti prema svemu onome što dolazi iz velikog, moćnog Deutschlanda. „Made in Germany“ je u ovim krajevima bio i ostao neupitan simbol kvalitete, pa čak i kada je nosio „Hakenkreuz“ na rukavu. I partizani su se poslije Drugog svjetskog rata hvalili svojim bitkama protiv „Švaba”, a onima protiv, recimo, Talijana baš i ne. Ne treba zanemariti niti bratstvo po oružju iz tih dana, koje danas neki rado evociraju.
Mercedes, BMW, VW, Solingen, Bayer, Siemens, Adidas ili ako baš hoćete Kant, Hegel, Schopenhauer, Marx, Goethe, Hesse, Brecht, Grass, Süskind, Dürer, Holbein (stariji i mlađi), Beckmann, Nolde, Klee, Schmidt-Rottluff, Bach, Beethoven, Brahms, Händel, Offenbach, Röntgen, Hertz, Planck, Koch, Hahn, ali i Beckenbauer, Klinsmann, Müller, Heidi Klum, Claudia Schiffer, Nadja Auermann, Karl Lagerfeld, Michael Schumacher, Sebastian Vettel, Steffi Graf, Katarina Witt, Dirk Nowitzki, Fassbinder, Wim Wenders, Werner Herzog, Emmerich… mogli bi još dugo nabrajati sva svjetski poznata imena koja, bilo kao svjetski poznati brendovi ili stvarne osobe, dolaze iz Njemačke. A na vrhu te sile što je iznjedrila tolike silne mislioce, umjetnike, znanstvenike, vojskovođe stoluje kancelar, odnosno u ovom slučaju kancelarka, osoba koja po našem poimanju univerzuma ima skoro božanske moći. Međusobni odnos, koji njegujemo s velikim Reichom vrlo je blizak onome božanstva i poklonika i često podsjeća na 50 nijansi sive. No tako je to, nama je oduvijek bila draga čvrsta ruka koja nas je znala pošteno isprašiti po guzi. Mi se poslije spankinga malo durimo, ali on ne škodi toj romantičnoj vezi. Dapače, izgleda da je produbljuje.
Od 2005. naovamo kormilo njemačkog broda je u rukama Angele Merkel čija politička karijera nije proticala bajkovito. Svoju stranku preuzima 2000. u trenutku kada istu potresa skandal oko ilegalnih donacija i crnih konta u koji je bio umiješan čak i bivši kancelar Kohl. Susrela se s otporom i neprihvaćanjem u redovima vlastite stranke kao i bratske CSU kao i kritikama političkih oponenata, pa i dijela javnosti. No, usprkos gorkih pilula koje je morala progutati nastavila je s radom i poslije dramatičnih izbora 2005. postala kancelarka u vladi velike koalicije. Njemačku je uspješno vodila u vrijeme velike financijske i gospodarske krize pokazavši mudrost i dalekovidnost prilikom donošenja odluka. Iako su neke od njih, poput one o primanju milijun izbjeglica, naišle na žestoko protivljenje i kritike, ona je svejedno ustrajala na zacrtanom putu, boreći se i strpljivo objašnjavajući svojim kritičarima da nisu u pravu.
Njemačka je danas za mnoge ljude, ne samo u Hrvatskoj, najpoželjnija zemlja na svijetu. Mjesto na kojem možeš dobro živjeti od svog rada, zemlja koja ima odličnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu i u kojoj čak i oni koji u svojoj zemlji nikako nisu mogli naći posla bez velikih problema nalaze zaposlenje. A Angela Merkel je sinonim ne samo velike, uspješne Njemačke već i državnika kakvog sebi želimo, što ne čudi kada se prisjetimo svih onih likova koji su prodefilirali našom političkom scenom. Stoga njena posjeta Hrvatskoj, pa bila ona isključivo u svrhu promocije njenog „Spitzenkandidata“ za predsjednika Europske komisije, ima tako posebno značenje, a njena podrška će bez ikakve sumnje dati vjetar u leđa vladi Andreja Plenkovića.
