Autor:Dragana Čubrilo
Neki dan smo se vidjeli. Ma neki dan smo si stisnuli ruke i dogovorili se za kavu sljedeći tjedan. Sada ga nema. Otišao zauvijek. Tako iznenada, u šoku smo. Koliko puta ste izgovorili te rečenice? Ja barem desetak. Ne cijenimo ono što imamo. Uvijek smatramo kako imamo dovoljno vremena za sve. Odlazimo na počinak ljuti na nekoga. Durimo se zbog nebitnih stvari. Riječi ostaju neizgovorene. Ta šutnja poslije urla u nama iz petnih žila.
Koliko je ljudi otišlo iz našeg života, a mi smo poslije žalili jer nismo proveli dovoljno vremena s njima? Što zapravo znači dovoljno? Imamo li zapravo ikada dovoljno tog vremena? Nemamo. Jer ma koliko se trudili prihvatiti prolaznost života, apsolutno nikada nismo spremni na odlazak onih koje volimo. Teško je pustiti nekoga da ode zauvijek. U onim običnim odlascima uvijek postoji mogućnost vraćanja. Zauvijek je zauvijek. I tek onda se u nama pokreću one nikada izgovorene riječi i nikada učinjena djela. Tišina odjednom postaje urlanje i preklinjanje samoga sebe.
Ja sam jedna od onih koji teško puštaju. Kada mi je umrla baka mjesecima sam poslije znala okrenuti broj telefona iz navike. Samo da joj čujem glas. Onaj glupi signal koji ti javlja kako nikoga nema s druge strane me bacao u očaj. Puno sam plakala. Kažu kako treba plakati. Izbaciti tugu iz sebe. Ja sam je u nekim trenucima imala previše. I imala sam osjećaj kako nikada neće presahnuti. Uvijek će biti tu. Jer toliko je toga što bi joj sada trebala ispričati. Toliko je savjeta koje bi mi trebala dati. A nema je.
Isto je i s mojom Sanjom. Grčevito sam ju držala iako sam znala da će morati otići. Ostavila je sve nas nakon duge borbe. Gladijatorske rekla bi. I svejedno nisam bila spremna. Sebično sam smatrala kako mora ostati što duže u toj agoniji boli i patnje kako bi nama koji ostajemo bilo lakše. Nikada nisi spreman pustiti. A kada odu, onda urlaš, plačeš, kuneš. Svi su krivi za tvoju bol. Ali ti ostaješ živjeti. Prođe taj osjećaj krivnje. Bol manje boli.
Neki dan je otišao moj stric. Onako iznenada. Tako su odlazili mnogi moji. Najljepše. U snu. Bio je netko koga su voljeli i poštovali mnogi. U jednom trenutku dok sam stajala ispred te velike mase ljudi koji su se došli oprostiti od njega, klecnula su mi koljena. Iza mene je stajala obitelj. Čvrsto se držali kao stijena. Ispred mene njegovi kolege i prijatelji, a mala ja je trebala pročitati neki svoj govor. Govor koji sam pisala večer prije uz strašnu migrenu, ali iz srca. Nadala sam se da će ga netko drugi čitati. Ali moj bratić je rekao; ti to možeš. On je profesionalac. Ja sam empatično cvileće stvorenje. I znate što, stala sam čvrsto, iako se tijelo ljuljalo. Oči su bile mutne od suza kojima nisam dala van. Grizla sam usnice i glas je drhtao. Ali sam osjetila tu silu ljubavi iza i ispred sebe. Znala sam koliko bi on bio ponosan. I uspjela sam.
Nije bilo onih tužnih trubi, nije bilo jednih te istih pjesmi koje iz svakoga izvuku svu tugu svijeta. Svirali su slavonski tamburaši. Njegove pjesme. I bilo je baš onako kako treba biti.
Shvatite kako treba pustiti. Oni koji moraju otići će otići. To ne znači da je kraj. Tko bi vam mogao uzeti uspomene? Zato se potrudite da uvijek budu lijepe. Ne dozvolite sebi neizgovorene riječi i propuštene zagrljaje. Ne dozvolite sebi nepopijene kave i neproslavljene rođendane. Kada odu oni koje volimo, kasno je zamišljati što je moglo biti drukčije. Trudim se živjeti uz i za one koje volim. Sve ostale mičem od sebe. A one koji su otišli, pamtim samo po dobrome. Čuvam ljubomorno sve one trenutke u kojima smo se puno smijali i razgovarali do duboko u noć. I plakat ću ponekad. Naravno. Nema boljeg načina pročistiti dušu suzama. Ali i smijat ću se. Jer život živimo dan za dan. Tek kada to shvatite, zapravo počinjete živjeti zaprave.
P.S. Dok imate oko sebe one koje volite, zagrlite život čvrsto. Kada neki budu odlazili, nazdravite im jer kako je pjevao Zvonko Bogdan…” Svirci moji valja poći…jer sve ima kraj “