Teatar

Neki kažu da civilizacija počinje s navodnjavanjem. S ekstenzivnom poljoprivredom i viškom vrijednosti, trgovinom i ekonomijom. Drugi opet misle da civilizacija počinje s gradovima, bogomoljama i kanalizacijom. Treći pak civilizaciju vežu uz proizvodnju piva i sličnih alkoholnih pripravaka koji osiguravaju da stanovništvo ne pomre od boleština koje se skrivaju u potencijalno pitkoj vodi na prostoru u kojem žive. Ni prvi, ni drugi, ni treći nisu u pravu. Civilizacija počinje s teatrom. I civilizacija će teatralno skončati. Civilizacija neće nestati kad umre posljednji živi homo sapiens. Civilizacija će umrijeti sa zadnjom kazališnom predstavom koji homo sapiens izvede na ovom Planetu.

Hvala bogu, čini se da se to još neko vrijeme neće dogoditi. Kazališne predstave se igraju. Pisci pišu, glumci glume, režiseri režiraju, a oni drugi koje rijetko spominjemo grade scenu, šiju kostime, ugađaju rasvjetu i ton. I više od toga. Moderno kazalište omogućava da se te granice prelaze i brišu; postaju nevidljive. To razbijanje hijerarhije modernom teatru donosi nove kvalitete, a kazališnim kritičarima otežava posao. Ne mari, danas su kazališni kritičari izumrla vrsta. Izumrla kao i sve ostalo suvišno i nepotrebno dobu u kojem živimo. Ipak kad se dogodi premijera dobro je da se nešto o tom događaju napiše, objavi, da bude zabilježeno.

24. svibnja 2019. u Zagrebačkom kazalištu mladih (z/k/m/) odvijala se premjerna predstava. Prije tjedan dana pitao sam se: Kako će se redateljica Arija Rizvić snaći u Nolinom tekstu Tri X i ja? Kojim će socijalnim iskušenjima podvrći dva para humanoidnih jedinki koje tumače: Anđela Ramljak, Mateo Videk, Petra Svrtan i Paško Vukasović? I eto, večeras je stigao odgovor! Tijek predstave, matematičkim rječnikom, ide po dijelovima glatko. Društvena interakcija protagonista plete se oko sveprisutne spolnosti koja s vremenom gubi svoje biološke odrednice da bi kroz plitku zaigranost kulminirala samodostatnom sirovom seksualnošću. Od amorfnog verbalnog materijala protagonisti stvaraju kratke bljeskove i sličice progovarajući i poigravajući se sa svevremenskom temom spolnosti. Pri tom, po dijelovima glatko, uspijevaju toj golemoj problematici umetnuti dušu. I to ne tek jednu, već više njih odjednom, tako stvarajući privid nekoherentne erotične stvarnosti.

Ovo je, dakako, samo moje viđenje predstave, no siguran sam da su je sugledatelji, a bilo ih je i veoma kompetentnih u nazočnoj publici, mogli vidjeti ponešto drugačije. Stoga ću u nastavku citirati dio službene najave pa me ne možete okriviti za pristranost.

Tekst Filipa Nole naslova Tri X i ja zapravo je komorni triler s elementima komedije apsurda, koji započinje nakon što djelatnik bogate i tajanstvene tvrtke zarobi dvije pametne i privlačne kandidatkinje za izmišljeni posao. Otmica se pretvara u neobičnu i čudnu igru koja razotkriva manipulaciju spolnih i drugih društvenih interakcija, suprotstavlja ženska i muška gledišta na najintimnije događaje i mjesta ljudskog bića, uspoređuje prekrasne i mračne strane spolnosti.

Ono što su ipak svi morali vidjeti je fino tkanje komplementarnosti koje su postigle glavne protagonistice u svim scenama u kojima se zajedno pojavljuju kao i iznimno visok stupanj vizualnosti čitave predstave u kojoj bi se od početka do kraja moglo uživati bez da se čuje i jedna jedina riječ dijaloga.

Poslije svega intrigantnim mi se čini pokušati zamisliti kako bi predstava izgledala da režiju pored Arije Rizvić ne potpisuje i Filip Nola, te kako bi ista izgledala s protagonisticama srednjeg ili starijeg naraštaja. Osjećam da predstava i njeno tumačenje, ma koliko se univerzalnom problematikom bavila, može biti generacijski jako različito akceptirana. Ja sam uspio uhvatiti poneku svoju mnogostrukost u samo jednom gledanju, a vama prepuštam da svoje potražite sami; uz tople preporuke.

Evo već je subota! Dan Izborne šutnje! Blejat ćete u TV i Oni će vam nedostajati. Sve Njihove laži i obmane na koje vas svakog dana pokušavaju sviknuti. Dan Izborne šutnje; namjerno su to smislili da bi vas čeznutljivo u nedjelju izmamili na Izbore. Mijese vas i melju poput bezlične lončarske mase u želji da vas oblikuju na vlastitu sliku i priliku. Svaki dan pokušavaju od vas napraviti novog Golema, čovjeka od gline s podaničkom dušom spremnom snishodljivo se podastrijeti. Danas je dan izborne šutnje. Ustanite s kauča, otrijeznite se i krenite. Potražite svoje izgubljeno ja u najbližem teatru, jer ako ga ne uspijete pronaći ovog vikenda u novom tjednu opet ćete svijetom bauljati poput zombija.

Kazališta, glumci i predstave nisu same sebi svrha i neće moći sami, bez naše pomoći, obraniti civilizaciju. Bit kazališta je puna dvorana i naše refleksije koje nakon predstave nosimo doma pune Duše, udahnuta Smisla i osjećaja Slobode. Da, kazalište vraća iskonsku slobodu. Ne onu slobodu omeđenu većinskom voljom političkih bezličnika već onu slobodu s kojom nikada niste u krivu ma koliko se razlikovali od okoline. Još ima vremena. Jer one subote kad se više ne bude održavala niti jedna igrana predstava svijet kakav poznajemo zamrijet će i zauvijek nestati u ništavilu.

 

Darko Androić

Darko Androić rođen je u Sisku. Osnovnu i srednju školu završio je u Petrinji. Stekao je doktorat prirodnih znanosti iz fizike. Radi kao profesor na PMF Zagreb. Kao eksperimentalni fizičar bavi se istraživanjima subnukleonskih svojstava materije.