Imam dojam da bi ovoj napaćenoj Zemlji krenulo samo kad bi se bar pet pravih ljudi našlo na pravim mjestima. Ali to se prokleto nikako ne događa. Uvijek neki pravi čovjek svrši na krivom mjestu ili se opet krivi čovjek natakari na pravo mjesto i nikako da sjaše, da ustukne, da nas oslobodi svoje nazočnosti. Koliko je krivih ljudi na krivim mjestima ne zna im se broja. Ne mari. Kao što već rekoh: pet pravih ljudi na pet pravih mjesta i sve bi procvalo. Krenulo na bolje…
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao, zakucao tiho; tiše.
“To je putnik” ja promrmljah, “koji bježi ispred kiše”,
Samo to i ništa više.
Na TV-u koncert za rođendan Grada. Vodoskoci i hologrami, simfoničari i tamburaši. I jedan doktor ekonomije s mikrofonom u ruci. Eto on je pravi primjer krivog čovjeka na krivom mjestu; zapravo vazda na krivim mjestima. Prije trideset i kusur godina otišao do Amerike, ali tamo mu se svidjelo nije. Bijaše to krivo mjesto za njega. U čežnji za domom i pravim mjestom sročio stihove. Ne dirajte mi ravnicu! Pa se zbilo da su neki počeli dirati tu ravnicu. Umjesto da se vrati doma, na tu ravnicu, uputilo ga u diplomaciju. U Mađarsku. Ali i to bijaše krivo mjesto za njega pa se obr’o u Saboru. No ni tu ne izdrža dugo. Osam mjeseci; pa vratio mandat. Penzije uzeo nije. Kud ćeš veća dokaza da si krivi čovjek kad ostaneš bez prava na povlaštenu mirovinu. Danas više recitira nego pjeva, a i to što pjeva šapuće; pušta publiku da pjeva za njega. Izigrava legendu, ali zapravo pazi da se nitko ne dosjeti da je opet na krivom mjestu; s mikrofonom u ruci. Vele da će se kandidirati za Predsjednicu, zapravo umjesto Predsjednice. Svi koji se u proteklih deset godina uželješe dobra vica s Pantovčaka vele da će glasati za njega. Vrag će ga znati možda mu se i posreći. Tada više neće biti krivi čovjek na krivom mjestu; ne, bit će pravi čovjek na krivom mjestu.
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
“Gospodine il’ gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo” – Tu se vrata otvoriše –
Mrak je tamo, ništa više.
Na pozornicu izlazi Metropolonačelnik. Obećao da će zasvirati tamburicu. Tisuću i jedan tamburaš. Ne dirajte mu ravnicu. Niti kamen u toj ravnici. Slabo čujem što govori jer sam stišao ton da prigušim doktorovo falš pjevanje. Metropolonačelniku puk’o glas pa šapće. Ne čujem dobro! Naposljetku silazi s pozornice a tamburice zasvirao nije. Evo još jednog čovjeka na krivom mjestu. Mislim, krivog čovjeka za pjesmu i tamburicu. Inače je obično na dobrom mjestu. Upravlja Gradom. Oni kojima je „dao” misle da je pravi čovjek. Pa i oni „daju” njemu. Oni kojima nije davao ne misle da je pravi čovjek. Ja ne mislim ništa. Pustio sam moje u Senatu da misle za mene. Oni su jedno vrijeme mislili da je on pravi čovjek na pravom mjestu i da ga valja počastiti doktoratom. Sada više tako ne misle. Ja, opet, ništa o tome ne mislim. Puštam Senat da misli za mene. Kako god da se okrene, teško da bi mogao biti jedan od pet.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
“Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više.”
Ali nije sve tako crno. Postoji u ovoj državi bar jedan čovjek koji je prava osoba na pravom mjestu. Ima čovjek svoje kazalište i tekstove. Svoje priče, drame i romane. Svoje glumce i svoju družinu. Familiju. Čitaju ga doma. Čitaju ga vani. Izvode ga doma. Izvode ga u svijetu. Ne bi se dalo sve ni pobrojati. Za drugu predstavu na ovogodišnjim Danima satire u Kerempuhu odabralo njegov tekst: Sve o ženama.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mog’o,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom “Nikad više”.
Sve o ženama je dramski tekst Mire Gavrana, premijerno igran diljem svijeta – od Buenos Airesa, Rio de Janeira, Los Angelesa i New Yorka pa sve do Pariza, Praga, Bratislave, Moskve, Mumbaia, Varšave, Krakova, Ljubljane, Sarajeva, Mostara, Klaipede, Trnave, Prištine, Novosibirska, Bangalorea, a sada se ova komedija igra u Hrvatskoj u režiji Mladene Gavran. Provjerite što je to neodoljivo u predstavi o suvremenim ženama, u kojoj se humor i emocije na neobičan način isprepleću kroz pet različitih priča, uz pomoć atraktivnih glumačkih transformacija koje vas vode prema neodoljivoj kazališnoj čaroliji. Pred vama su tri sjajne glumice u dinamičnoj, zabavnoj i dirljivoj priči koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Promišljam ima li smisla išta više reći od napisanog u najavi predstave. Jer ako niste bili dio zadovoljne publike na drugoj predstavi Dana satire onda to svakako nadoknadite nekom drugom prilikom. Ako pak nazočiste devedeset minutnoj predstavi u nedjelju navečer onda svjedočaste, zajedno s autorom teksta predstave, iznimnom profesionalizmu izvrsno utreniranog ženskog ansambla koji te večeri bijaše predstavljen trojkom: Lana Gojak, Kristina Krepela i Mirela Videk Hranjec.
“Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!” Tad ustadoh,
“U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga – usne same dovršiše –
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek’ ti trag se ovdje zbriše!”
Reče Gavran: “Nikad više”.
Na stranu što sam ljubitelj avangardnijeg teatra snažnijeg izričaja i intenzivnijeg suočavanja s istinama, ova hermetički izbalansirana predstava temelji zrelu okosnicu suvremenog hrvatskog glumišta koja može služiti za primjer dosegnute kvalitete kojom se možemo ponositi.
P.S.
Uz najbolju volju ne mogu se više sjetiti niti jednog pravog čovjeka na pravom mjestu u ovoj izmučenoj Zemlji. Ako se netko domisli bar još jednog Imena moglo bi i lagano krenuti na bolje. Ovako, dalje moramo gurati s tim jednim, jedinim; pravim čovjekom na pravom mjestu.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće – nikad više!
