Dani satire Fadila Hadžića napokon dočekaše i prvu rasnu satiru i to onu najplemenitijeg roda: političkog. Balkanskog špijuna. Tjednima već nema karata u slobodnoj prodaji, pa nema sumnje da bi ova predstava trebala biti hit ovogodišnjih Dana, bar ako je vjerovati ukusu zagrebačke publike. Ne treba biti vidoviti Milan da se sve to moglo lijepo i predvidjeti. Autor teksta Balkanskog špijuna je Dušan Kovačević, koji da u životu nije više ništa napisao s Balkanskim bi se šijunom našao u top pet scenskih uradaka Druge Jugoslavije. No Kovačević je puno plodniji autor tekstova i scenarija, pa ovdje spomenimo samo dva po kojima su snimljeni i kultni filmovi: Ko to tamo peva (1980.) i Maratonci trče počasni krug (1982.) kojima je također mjesto u top pet zagarantirano.
Balkanski špijun napisan 1983., a u film uprizoren 1984. godine govori o odnosu pojedinca i vlasti, o individualnoj i totalitarnoj svijesti, te o degradaciji autoritarnih društvenih sistema koji zahtijevaju apsolutnu poslušnost i odanost. Balkanski špijun govori o rastakanju svih socijalnih odnosa, sve do onih najtananijih: obiteljskih. U tom socijalnom pretis-loncu strada i sam zdrav razum pojedinca zdrobljen do bolesne neprepoznatljivosti i groteske. Najposlije, u beskonačnom kolopletu traženja skrivenih, nevidljivih neprijatelja takav sustav razara i samog sebe kroz krvavi interni sukob. Glavni junak Ilija Čvorović od žrtve političkog sustava, u kojem kao ni kriva ni dužna osoba završava u zatvoru, s vremenom se i sam pretvara u instrument progona zaveden perfidnim zatvorskim politikama Gulaga i Golih Otoka. Tekst je to o društvu u kojem nema nedužnih već samo dvije vrste krivaca: oni koji su svoju krivicu okajali i oni koji je još nisu priznali.
Kultni satirični tekst Balkanski špijun Dušana Kovačevića izvodi ansambl Narodnog pozorišta iz Beograda u režiji Tanje Mandić Rigonat s Ljubomirom Bandovićem u glavnoj ulozi. Prepoznatljiv motiv paranoje poštenog čovjeka s društvene margine koji je bezuvjetno odan sustavu, po kojemu se snimio proslavljeni istoimeni film, prisutan je i u predstavi koja se prilagodila suvremenim prilikama. Današnji Ilija Čvorović, nešto više od tri desetljeća od nastanka komada, i dalje je u strahu od velikog, drugačijeg, proračunatog i nasilnog svijeta, a Ilija Čvorović u izvanrednom tumačenju Ljubomira Bandovića svoga podstanara Jakovljevića vidi kao produženu ruku zlih sila koje su razorile Jugoslaviju, a žele da otmu Kosovu i Metohiju. Problematika odnosa pojedinca i vlasti ovijena u satirično ruho isto tako korespondira s današnjim apsurdnim vremenima, podjednako izazivajući smijeh.
Predstava je izuzetno dugačka: 140 minuta. Sama dužina vjerojatno je uzrokovana nedostatkom hrabrosti da se radikalnije krati originalni Kovačevićev tekst, ali i zbog implementacije kabaretskih elemenata s pjevanjem i živom glazbom koja je cijelo vrijeme prisutna na pozornici. Ideja je to zanimljiva, ali i nedovoljno dramaturški korištena u dva i pol satnoj predstavi. Golemi tekst koji dramaturški treba progutati gotovo je integralan i istovjetan dijaloškim obrascima iz filmskog scenarija. Stoga gledatelju ostaje i previše vremena uspoređivati predstavu s dijalozima iz davno gledanog filma čiji se kadrovi vraćaju u prisjećanje pa se i nehotice stvara usporedba glumačkih postava: one na pozornici i one iz 1984. godine. Kao i u filmu groteskni kraj ne drži na dulje staze i nagriza dramaturšku uzlaznicu predstave. To ostavlja gledatelju i previše vremena da još jednom procjeni glumačku kvalitetu ansambla prije završnog aplauza, a bojim se da ta procjena ne ide nikako u korist glumcima. Pored i usprkos nekih pogrešaka u izgovorenom tekstu inače solidnog Ljubomira Bandovića u ulozi Ilije Čvorovića sve pohvale idu Neli Mihailović u ulozi Danice Čvorović. Ostale uloge su mlake i bezlične i drži ih tek izvanredan tekst predloška.
Fantastično je kako je Kovačevićeva paradigma živahna i danas nakon trideset i šest godina. Gotovo bih je mogao vidjeti utisnutu u nedavnim špijunskim avanturama slovenskih i hrvatskih obavještajaca i diletantskih Crnih Labudova koji plutaju našim špijunskim vodama uz minimalnu adaptaciju teksta koj u obrascu ima daleki, četrdesetosmaški pečat staljinizma. Zapravo, fantastična je činjenica da usprkos formalnih promjena društvenih uređenja na ovim našim prostorima staljinizam još uvijek živahno egzistira usprkos svim pridošlim elementima demokratske uljudbe. Sve u svemu, umjesto osude totalitarizama koji još uvijek razjedaju naše kolektivitete dobili smo tek nemuštu kritiku srbijanskog društva, ako i to? Dobili smo usred predstave predugačke Vučićeve tirade i promašenu parabolu Ilijinog brata Đure u liku sestre bliznakinje koja neodoljivo podsjeća na nedavno preminulu gospođu Marković. Razumijem frustracije srbijanskog društva, osobito onog dijela europski orijentiranih intelektualaca, ali vjerujete mi, nema ničeg pozorišno intrigantnog u govorima vlastodržaca s ovih, naših, prostora niti za internu domaću upotrebu, a pogotovu tome mjesta nema u izvoznim dramskim proizvodima.
P.S.
Što reći na kraju? Ne znam jesu li to bile istinite riječi ili se radi o urbanoj legendi? Navodno je Miroslav Krleža tada veoma mladoj dramaturginji Juliji Birimiši, koja je svakodnevno hodočastila u njegovom forcimeru rekao: Čitajte kolegice, čitajte! Ovdje mogu samo citirati te Krležine riječi: Čitajte gospođo Rigonat, čitajte!
