Subota 8. lipnja 2019. godine. 20:00. Danas nisam na balkonu već u prvom redu partera kazališta Kerempuh. Obično su gledatelji ti koji u mraku dočekuju glumce, danas je pozornica rasvijetljena i dva protagonista u sovjetski retro-nadrealističnoj scenografiji dočekuju gledatelje koji, malo po malo, ispunjavaju parter. Miša, kako poslije saznajemo da se zove, jede varivo iz točkastog lonca i pri tom cucla neke, valjda pileće, kosti. S vremena na vrijeme zagrize u veliku rajčicu. Olga ukrašava svoj spomenar paljenjem rubova stranica.
Savršen početak. Čim čovjek zalijepi stražnjicu za sjedalicu već je u predstavi. Nije da me previše mrzi, ali slušati tračeve prijateljica u redu ispred ili iza, koje su danas, eto baš, slučajno došetale do kazališta na malo druženja nije uvijek najbolji uvod u predstavu. Ponekad, nažalost, to bude i najbolji dio teatra na koji utrošim večernji izlazak. Ozračje je danas ipak više kazališno, pa se i prije samog početka stvara atmosfera napetosti; usprkos neobvezne lakonotne glazbe karakteristične za Sovjetski Savez sedamdesetih godina. Prvo što saznajemo je odnos dvoje protagonista na sceni, a onda se slijedom priče taj odnos sve više i više usložnjava da bi veoma brzo kulminirao u primjereno upotrjebljenoj sceni nasilja.
Murlin Murlo ruskog dramatičara Nikolaja Koljade postavljen je kao diplomska predstava studenata glume Akademije scenskih umjetnosti iz Sarajeva. Ovaj se poznati komad bavi životima četvero mladih ljudi koji egzistiraju u posttranzicijskom razdoblju, odnosno u onome što je ostalo od nekadašnjeg sovjetskog imperijalizma. Radnja se odvija u provincijskom gradiću Sipilovsk gdje likovi nemaju priliku za zdrav razvoj. Želja za metropolom, Moskvom, boljim životom, gotovo je čehovljevski prikazana. Okolnosti ih samo gaze, a dvije sestre Olga i Ina ugledaju spas u novom podstanaru Alekseju. Koljada u stilu odlazi ekstremno u kreiranju ljudskih sudbina, daje notu sablasnog, gangrenozno prosipa ljudsku srž na pladanj. Murlin Murlo je priča o nama i o još jednom beznadežnom kriku za boljim sutra.
S Koljadom se susrećem po prvi puta mada sam čuo za uspjeh njegovog, danas i filmovanog, komada Kokoš s kojim je postigao veliki svjetski uspjeh. Priča je to ljubavnom trokutu provincijskih glumaca koji se dolaskom jednog glumca pretvara u ljubavni četverokut. Kokoš se danas izvodi u skoro svakom drugom kazalištu u Rusiji, a u Koljade teatru igra se već neprekidno devet godina i uvijek puni dvoranu. Tome se čudi i sam autor pa u jednom intervjuu kaže: „Ne razumijem zašto je ta priča o ruskim provincijskim glumcima tako interesantna i u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Srbiji, Hrvatskoj. Đavo bi ga znao, ali nečeg tu mora biti. Možda glumci podsjećaju ljude u dvorani na njih same. Ne kaže se uzalud da su svi ljudi glumci i da je čitav svijet kazalište.“
Dublje se uživljavam u predstavu. Ne znam zašto, ali imam neki svemirski osjećaj usamljenosti. Razmišljam o ljudima koji su se uknjižili za put na Mars. Predbilježili za jednosmjernu kartu na Crveni Planet. Vjerojatno nitko od njih nije vidio ovu predstavu koja usprkos svojoj skučenosti u post-sovjetskoj provinciji pršti željom za životom, nadom u odlazak negdje gdje će stvari biti drugačije nego ovdje. Negdje u daljini se naziru svjetla velegrada u kojem buja život; mjesta u kojima se nikad ne spava. Prisjećam se riječi kolege s CEBAF-a o post-sovjetskoj Rusiji. O Moskvi kao sjajnom staklenom gradu na čijim rubovima, samo šezdesetak kilometara od centra, počinje osamnaesto stoljeće, feudalizam i slamom pokrivene kuće. Mjesta koje još dugo kapitalizam neće doseći jer ni socijalizam do njih nije, u tri frtalja stoljeća, uspio doprijeti.
Predstava me ispunja beskonačnom melankolijom, gotovo tugom. Nije da nema dijelova predstave u kojima se publika nije nasmijala. Ponekad sam i sam osjetio unutarnji poriv za osmjehom, ali atmosfera koju su stvorili mladi glumci pletući svoje odnose: Aneta Grabovac u ulozi Olge, Nadine Mičić u ulozi Ine, Filip Radovanović u ulozi Alekseja, te Kemal Rizvanović kao Mišo zapravo me iskonski plaši. Ne zbog katastrofalnog zemljotresa koji svi očekuju već zbog osjećaja da mjesta u kojima očekujemo svoj spas zapravo ne postoje, da su samo naša uobrazilja, e da bi mogli izgurati još jedan dan. Osjećaj neugodan! Valjda i tako ponekad moramo osjećati kazalište?Bit će da je tu negdje u svemu i potpis redatelja predstave i mentora mladih glumaca Alena Muratovića. Čestitke!