Piše:Dragana Čubrilo
Ovoga puta ću kolumnu posvetiti svom tati. Zato što mu je baš danas rođendan. Nisam subjektivna kada kažem kako je moj tata faca kakvu rijetko srećete. Volim kada za nas tri kažu Pajini sinovi. Ne zna ona koja nije tatin sin što u životu propušta.
Moj tata nije običan otac. Cijelo moje društvo je više voljelo vrijeme provedeno s njim prije odlaska u grad nego sam izlazak. Moj tata je onaj koji priča viceve i dogodovštine dok svi oko njega plaču od smijeha. Definitivno je najzgodniji muškarac koji je hodao ulicama našeg Capraga. Ima one tužne oči poput Stalonea i hod James Bonda. Znao je proći na biciklu svakog jutra na putu za posao u Željezaru. Žene su uzdisale na balkonima. Kaže on kako se ulica zvala ulica uzdaha. Nekoliko puta dnevno zna mami reći koliko je sretna što ga ima. Pruži jo ruku i kaže, možeš me dodirnuti.
Moj tata nije igrao košarku ni nogomet. Moj tata je bio boksač. Učio nas pravom stavu i udarcu. Svaka žena to mora znati. Od boksa mu ostao pomalo kriv nos, nabijen gornji dio tijela i poprilično prgav karakter. Baka i tetka su uvijek pričale kako su strepili od njegovih izlazaka. Nama je izrekao poprilično stroga pravila ponašanja, a sam je bio sve samo ne uzoran. Sjećam se svojih prvih izlazaka. Kada sam znala reći tko mi je tata, s druge strane bi nastala tišina. Godine studentskog konobarenja i mog tvrdoglavog stava u kome nikada nije bilo uzmicanja slušala sam; Ista je ćaća!
Kada pričam o sebi volim reći kako imam barem dio njegovog smisla za humor. I Ivana iam njegov kes i priču. Volimo svi pjevati. Niti jedan nedjeljni ručak ne završi bez njegove play liste u kojoj svi uživajući urlamo. Jedan stari susjed što je živio iznad nas je često zano lupati od cijevi radijatora. Mislio je da nas tri puštamo glasno glazbu. Nitko nije mogao vjerovati da je to Pajin disco.
Svaka vožnja s njim u autu znači nastup ravan onome Zvijezde pjevaju ili nešto slično. Čak i Luka gine s njim na Mišu Kovača i njegovo Ako me ostaviš.
Sve tri imamo tatin hod i stav. Ma koliko se trudile donekle prikazati maminu ženstvenost, sve završi na hodu John Waynea kada se priprema za dvoboj. Tatini smo sinovi, ali i tatine najdraže osobe. Naš tata zna pustiti suzu. Češće one radosnice. Svaki put kada bilo koja od nas postigne neki uspjeh on se poput purana napuše i zacakljenih očiju sluša o nama. A tek kada priča o nama. Sve njegove trvdoglavosti i težak karakter se zaborave kada vidite s koliko ljubavi on priča o svojih pet ženskih osoba. Sada je tu i Lada. Još jedan tatin sin. Isti graciozni hod, isti povik i smrknuta faca kada nije po njenom. I nedostatak straha.
Tata danas slavi jedan od još puno koje će proslaviti sa svojim sinovima. Mama će napraviti najfiniji ručak. Mi ćemo se pobrinuti za ostatak. On će sjesti na čelo stola i nazdraviti sa svima nama. Poslije ćemo zapjevati na najglasnije. Susjedi će reći; Kod Pajice opet veselo.
I neka je. Tako je to kod nas.
P.S. Sretan rođendan tajo naš! Vole te tvojih pet cura i jedan veliki dečko.
