Najtopliji dan u godini započeo je krikom. Sve od ponoći do peti i po bilo je tiho, a onda u pet i po vrisak. Još u polusnu smrznuo me taj vrisak više nego ispružena ruka iz plitkog groba na kraju filma Carrie. Najdraža sjedi na postelji i gleda u prazno. Krik je izazvao refleksno buđenje, ali će trebati još neko vrijeme da najmilija uđe u najtopliji dan u godini. Grlim jedinu. Tješim je da će sve biti dobro, mada niti sam ne vjerujem istinitosti vlastitih riječi. Vriskici je tek nakon četvrtog krika udovoljeno prvoj jutarnjoj želji. To je tek početak dana. Jutarnje uigravanje za najtopliji dan u godini, a ta mala plava djevojčica puna je velikih želja i svaku, baš svaku od njih izražava krikom koji ledi krv u žilama i diže tlak u njima do pucanja, do kojeg na sreću ne dolazi jer je toplo pa se krvne žile rastegnu i omlohave na toj vrućini.
Jučer je isto bio najtopliji dan u godini. Kao i prekjučer dok nismo znali da će jučer biti najtopliji dan u godini jer se još nije dogodio jučer, a ni danas; najtopliji dan u godini do sada; i od jučer i od prekjučer. A tog kobnog prekjučer, dakle najtoplijeg dana u godini ako ne računamo jučer i danas koji se još nije u potpunosti dogodio Vriskica je stigla u naše malo selo pod Brijegom na kojim se nalazi velika Kugla. Znali smo to po vrisku visoke frekvencije koji nam je svima uputila izlazeći iz auta. I svima je bilo jasno. Princeza kričanja opet je tu među nama.
Znam, puno dobrih duša koje čitaju ove retke pomislit če: jadna mala djevojčica. Teško je biti mali i tanjušan na najtopliji dan u godini. Kad ste mali ne gledate vijesti niti vremenske prognoze, pa da vam neki striček doktor s još par titula ispred imena pojasni da nije dobro izlagati se Temperaturi i da trebate konzumirati Tekučine. Što dijete od tri ljeta znade o temperaturama, tekučinama, toplini, zračenju i termodinamici. Velika je to misterija i nakon višegodišnjeg studija medicine, tehnike, ili neke druge STEM discipline, a gdje neče nejakoj djevojčici čija jedina moč je, na diku svetom Vlahi, tek u strašnom kriku koji njene glasnice uspiju proizvesti.
Najhumaniji među vama sad već vidno uznemireni vjerojatno se pitaju koja to tajanstvena od svih tajanstvenih dječjih muka i bolesti pati jadno dijete. I sam sam satima pokušavao to odgonetnuti. Iz osobnog iskustva poznajem svakojake dječje boleštine. Od kolika i boli kojom zubići napinju male rozkaste desni, do temperatura, svrbeži ili obične nervoze prije spavanja. Znam ja kako zvuče krikovi prenavljanja, inaćenja ili protesta. Vjerujete ništa od toga nije posrijedi. Vrištanje je način komunikacije te djevojčice s okolinom. Vriskom ona ostvaruje svoje životne namisli. I to sasvim dobro. Rijetko mora vrisnuti više od tri puta za ispunjenje jedne želje.
Ni Tarzan kojeg odgojiše Veliki majmuni – Mangani nije tako kričao. Mumlanje to da, krik nakon pobjede nad nekom većom životinjom iz džungle, ok; gdjekad malo panične vike može, ali povazdan kričati zamjenska mu mati Kali nije dozvoljavala. Cjelodnevno cviljenje dozvoljeno je tek malim djevojčicama čiji roditelji prakticiraju rusoovske metode odgoja. Kao: mala djeca su po prirodi dobra, ali ih kultura kvari pa tako postaju odrasli i zli. Stoga ih treba držati u što prirodnijem stanju. Sirove. Bez suvišnih socijalnih intervencija. Bez naputka što valja, a što ne valja. Sve po prirodnom nahođenju. Naprosto je smiješno kako ljudi već tristo godina puše te gluposti kao vrhunaravnu pedagošku dogmu. Možda zbog vlastite lijenosti. Jean-Jacques Rousseau ostavši zarana bez majke i sam je kao dijete bio zanemarivan, i odgajan od posvojiteljice, učiteljice i ljubavnice. Svoje je brojno potomstvo prepustio na odgoj ubožnicama pa ga sve to čini kompetentnim pedagogom kao i Johna Claytona II. lorda Greystokea. No on je oplemenjivanje potomstva ipak radije povjerio Janici nego knjižici Emil ili o odgoju koju je napisao već spominjani pedagog i mislilac koji ne bi trebao biti odgojni savjetnik nikome! Nikada! Niti o čemu! O ničemu! Istina bilo je pokušaja da se njegovo pisano djelo zabrani ali, kao i uvijek zabranjeno voće je najslađe.
Ništa po svojoj prirodi i bez konteksta ne može biti niti dobro niti zlo. I jedno i drugo se oblikuje odgojem mladunaca u obitelji. Pri tom treba puno više dobrih primjera i savjeta i naputaka i pojašnjenja jer po nekom čudnom pravilu loše se bolje pamti i lakše usvaja nego dobro. A jedna od važnijih stvari koje roditelji uče djecu je vještina komunikacije, govora. Verbalne, pa ako baš hoćete i neverbalne komunikacije. Komunikacije velim, a ne kričanja. Jer krik je očaj. Krik je nemoć. Krik je zapovijed koja prikriva tu nemoć.
Krik je izričaj najdubljeg protesta protiv svijeta u kojem živimo. Krik je hropac životinje u nama koja prepoznaje da je svijet oko nas perfidan i pokvaren i sjeban i da treba učiniti nešto jako, iskonsko, moćno, ali je neobrazovana, necivilizirana; nemušta to izraziti ikako drugačije osim krikom: grlenim životinjskim vapajem koji uglavnom ostaje neuslišan ako niste mala nejaka djevojčica, a i to samo ako je u blizini osoba spremna udovoljiti svakom vapaju. Kao majka.
I sam se nekad zateknem u kriku. Kada svaki racionalni argument tone kao olovo. Nekad je taj krik zbog nečeg važnog, a nekad zbog nečeg sasvim marginalnog; na primjer zbog voditeljice* vijesti na državnoj televiziji koja uvijek peto slovo abecede zamijeni s četvrtim kao što sam to učinio ovdje u trećem odjeljku. Ponekad kriknem na vrućinu, na klimatske promjene i vremenske prognoze. Ponekad mi se kriči onako bezveze. Ali se suzdržim jer moja majka nije čitala Rousseaua. Nije me dala u sirotište i vjerojatno bi je i dan danas bilo sram da čuje da vrištim nešto: na nekoga; negdje.
Tko će ga znati. Možda sam samo ljubomoran na malu cvilidretu koja dobiva sve što želi samo kričanjem. Danas od majke i oca, sutra od muža i ljubavnika. Jednom kad poraste visoka i plava možda krikom dođe i do uredništva dnevnika, do predsjednice stranke ili države. No za to neće biti dosta samo se drečati. Trebat će s vremena na vrijeme i lupiti šakom o stol.
*Jedna od najboljih stvari koja se ikad dogodila na javnoj televiziji u Prisavlju je da spomenuta voditeljica danas, pored toga što prekrasno izgleda, prelijepo izgovara sve glasove abecede: i one koji se pišu sa i one koji se pišu bez dijakritičkih znakova. Iako u svemu tome nema niti najmanje moje zasluge, a još manje je za isto zaslužna državna dalekovidnica ipak me ispunjava neopisivom radošću činjenica da je netko marljivošću sebe učinio potpunijim, a svijet oko sebe boljim. HVALA Dajana!
