Autor: Marjan Gašljević
Pored svih događanja koja se zahuktavaju da bi „podgrijali“ političku jesen Hrvatske našla se i Forte Nova grupa kao nešto što je nastalo iz, vladajući bi rado, zaboravljenog Agrokora. Privremeno vjerovničko vijeće koje je davno trebalo prestati biti privremeno jednostavno kazano, ne da se vući za nos pokušavajući izvući bar nešto od nemalih neplaćenih obveza nesretnog, hm, Agrokora. I ako svi ekonomski analitičari kao i gospodrstvenici koji pokušavaju objasniti odjednom u javnost gurnuti probleme Forte Nove govore o financijskim problemima te Grupe za razliku od Peruška koji za skromnu godišnju plaćicu od 2 milijuna treba za nove vlasnike pokušati zaraditi što više novca a da taj posao proteče u što većoj tišini prije nego se s Grupom desi neminovno. Komadanje beskrvne strvine.
Naravno da hrvatskoj javnosti nije potrebno bučno koprcanje strvine stoga se pokušava na sve načine buka stišati. Na pitanja oko dešavanja u Grupi Premijer reče da Forte Nova grupa upravo prolazi zadnje korake čistilišta poslije kojih će zakoračiti u raj. Da je Premijer više vjernik nego ekonomista znamo i stoga osobno vjerujem da je u ovoj konstataciji apsolutno u pravu. S pozicije vjernika odlazak u raj je nagrada jer samim prolaskom kroz vrata Raja sve ovozemaljsko ostaje pred vratima. Od dobara i dugova do briga i tegoba da bi potpuno rasterećeni mogli uživati u blagodatima svekolike bezbrižnosti.
Nema, tamo, plaćanja najamnine i režija za tisuće poslovnih prostora, nema brige za stotine tisuća hektara koncesioniranih oranica, vinograda i voćnjaka. Nema mjenica, kredita, zadužnica. Nema potplaćenih radnika koji svakodnevno njorgaju. Nema inspektora i inspekcija, revizora, istražitelja i tužitelja. U stvari njih nije bilo ni u ovozemaljskom životu pa manje – više ali tu nema niti dosadnih dobavljača koji stalno traže da im se plati. Nema niti korumpiranih političara sa svojim beskonačnim zahtjavima za donacijama i raznim sitnim potporama. Svašta tamo nema što si susreto u paklu i čistilištu. Ali tamo nema ni potrošača. I oni samo besposleno levitiraju, a sve potrebito imaju gratis. Kao ono iz čistilišta: „Kupiš dva, jedan džabe.“
Ma koliko se svi trudili da epizoda s nesretnim Agrokorom bude što prije zaboravljena i gurnuta sa javne scene ipak to i ne ide nešto uspješno osim što su mediji, nekako, nezainteresirani za daljna događanja u koncernu. Pa kojem je prosječnom čitatelju više zanimljivo beskonačno natezanja s kamatama, kreditima, dugovima, mjenicama. Osim onima koji su ostali bez novca nakon stupanja na snagu famoznog Lex-a.
Poslije presude Visokog trgovačkog suda od 23. srpnja ove godine sve se više čuju glasovi dijela neovisne stručne javnosti da tog istog Lex-a, u stvari, nije niti trebalo. S njim ili bez njega dešavalo bi se isto jedino se praktički dionice ne bi izmjestile iz Hrvatske već bi ostale ovdje. Podrobnije slušajući neke ekonomske analitičare i reizorske stručnjake nekako ispada da je Todoriću stvarno tvrtka oteta. Ovih dana kada gledamo „natezanje“ Uprave koncerna s dobavljačima oko dogovorene isplate tzv. graničnog duga od 17 miliona te preglasavanje oko refinanciranja roll-app kredita apsolutno je vidljivo da financijsko stanje Forte Nove i nije bajno ma što govorili iz Uprave. I dok je njima problem isplatiti dobavljačima tih 17 miliona istovremeno se isplaćuje preko milion konzultantima koji su, izgleda, u cijeloj priči jedini koji sigurno neće ništa izgubiti već baš suprotno.
Zbilja nemam namjeru pravdati Todorića ali zar nije bilo logično vjerovnike namiriti dionicama Agrokora u kojoj je to mjeri bilo moguće srazmjerno potraživanju, a s tim i koncern prepustiti upravljanju većine dioničara uz nadzor hrvatskog Suda koji, eto, u ovom slučaju pokazuje da nije instrumentaliziran već poštuje pravne norme i procedure što se nekima baš i ne dopada. S druge, pak, strane analitičari se sada pitaju kako će završiti priča s tisućama hektara zemljišta u koncesiji u trenutku prestnanka moratorija na prodaju strancima slijedeću godinu? Koliko će bankari biti empatični prema hrvatskoj zemlji u očitoj namjeri da se, koliko je to maksimalno moguće, namire u financijskim potraživanjima?
Jedan od argumenata kojima se voli javnosti mazati oči je i pitanje Konzuma prvenstveno zbog velikog broja zaposlenih u ovoj tvrtki iz sastava Forta Nove. Analitičari, opet, tvrde da je Konzum kao takav teret koncernu te da će se dio radnika morati otpuštati. Ovaj ogroman trgovački lanac sa svom svojom infrastrukturom, što u najmu, što u vlasništvu, sigurno će u jednom većem dijelu opstati i raditi s radnicima koji i sada rade ma kakva tvrtka stajala nad vratima. Nestati će ili se prenamijeniti ono manje dijela koji niti do sada nije bio isplativ. U tom procesu sigurno će najviše teškoća osjetiti sami, posebno veliki, dobavljaći koji su se u vrijeme ekspanzije Društva vezali svojim proizvodima za isključivo njihove police. Sada će se, odjednom, morati „gurati“ s drugima na policama na kojima su do sada bili neprikosnoveni.
Koliko će od njih moći pratiti tu transformaciju opterećeni ujedno i teretom prošlih dugova prema njima koje, očito, nikada neće naplatiti možda je čak i veće pitanje.
Na koncu ma koliko se oni koji su donijeli Lex i zakuhali cijelu stvar kleli da je za njih Agrokor uspješno apsolvirana prošlost svakome koga zanima jasno je da je to tek početak za čije će okončanje trebati izuzetno mnogo strpljenja za koje hrvatski birači nemaju vremena i stoga, rado ponavljana floskula, „kažnjavanje“ političara na izborima i nema nekakovu budućnost kao niti onih preko 50 milijardi raznoraznih dugova. U stvari, kada predmet Agrokor bude priveden svekolikom kraju onaj tko to doživi neka upita nekog tada analitičara na početku njegove analitičarske karijere što misli o Agrokoru vjerojatno će odgovoriti protupitanjem: „Jel to neki stari crtić ili epizoda iz Alana Forda?“
