Teško je biti mlad. Hormoni te pucaju sa svih strana. Izađeš na ulicu a komadi posvuda. Sve bolji od boljega. Sve ljepši od ljepšega! Djevojke u ljetnim haljinama volim Pjeva Haustor na A strani ploče Moja prva ljubav daleke 1981. godine. Što je sviralo na B strani danas se sjećaju samo najveći fanovi Haustora; ako i oni? Pogled u bolju budućnost. Angažirani tekst angažiranog vizualnog identiteta svjedoči samo o jednom: jedini angažman koji se za života, a i poslije, može isplatiti je onaj ljubavni. Naslonjen na ljubav; poduprt ljubavlju.
Ljubav. Temeljena na autohtonoj želji za samoodržanjem, za multiplikacijom vlastitosti i produženjem vrste ljubav stvori čovjeka pomogavši mu da iskorači iz svog prvobitno jednostavnog životinjskog ustroja. Ljubav je mjerilo koje nas razdjeljuje od životinjskog svijeta. Ljubav je stvorila čovjeka i čovjek stvara ljubav. Može se Igor Mandić propinjati na zadnje noge koliko god hoće dokazujući da europska pisana kultura počinje sa srdžbom (Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, …). Ne počinje. Niti Ilijada, a niti Biblija koju isti insan niti ne priznaje u europsku baštinu ne otpočinju, a niti ne završavaju srdžbom. I Ilijada i Sveto Pismo kao i mnoge druge drevne bilješke kompleksni su zapisi ljubavi. Istinske priče o ljubavi prema čovjeku; ljubavi za čovjeka. Istina, ima u njima puno toga grubog što je zaljubljeni čovjek u stanju učiniti. Ružnih stvari koje je bolje ne spominjati. Ima i srdžbe. No reći da europska pisana kultura počinje srdžbom može samo uskogrudni cinični srditi starac. Teško je biti mlad, ali još je teže roditi se star; ili pod starost zaboraviti i sramiti se vlastite mladosti.
Lijepe žene prolaze kroz grad.
Ja na uglu stojim sasvim sam.
Prolaze one i gledaju mene
već dugo ja ne vidjeh hrpu tako lijepe žene.
Nema sumnje lijepe su k’o san.
Lijepe žene prolaze kroz grad; pjeva Džoni na Azrinom singlu iz 1981. Već odavno nisam sam. Ne zastajem po ćoškovima i ne promatram prolaznike. Ni prolaznice. Osim naravno kad čekam tramvaj, a to je relativno rijetko. Već dugo mi je prevruće hodati sunčanom stranom ulice. Više biram sjenovitu, skrovitiju; hladniju stranu. Ne pristoji se starijem čovjeku napadno promatrati Ljepotu. Hvala bogu na fotografskom pamćenju pa estetski užici ne pate zbog toga. I nije da ljepota samo šeće Gradom. Ljepota se i voza gradom. Na motorima, u kabrioletima, u sasvim običnim autima. Tramvajima. Lijepa žena je uvijek senzacija; i atrakcija. Naročito u onim spontanim trenucima kada je toga najmanje svjesna.
Džonijev sirovi osjećaj samoće osamdesetih godina dvadesetog stoljeća podosta se razlikuje od nostalgičarskog osjećaja samosti jednog drugog barda hrvatske poezije. 1908. kad se povrnuo iz trinaestogodišnjeg egzila, kamo ga je otjerao bijeg od vojnih vlasti crno-žute monarhije, pomilovani vojni bjegunac Antun Gustav Matoš spjevao je ove stihove:
Samotna Ljubav (1908)
Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.
Ljubav nije sreća! – znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,
Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sâm ko kamen.
Ako sam ikada ikome na nečemu zavidio onda je to bila zavist na matoševskoj vještini skladanja soneta. Antun Gustav Matoš svoju je vještinu gradio u trinaestogodišnjem egzilu, u trinaestogodišnjoj čežnji. Kod njega se često isprepliću ljubavna čuvstva prema ženi i Domovini. Tek poneke zabilješke ukazuju da mu se, s vremena na vrijeme, vraćalo tužno sjećanje na neki tragični ljubavni događaj iz mladosti; tek u ponekom sonetu probija sjeta za voljenom koju je usud ponio u nepovrat. Što se to najpismenijem od svih pismenih hrvatskih književnih pera dogodilo ostat će obvijeno koprenom tajne. Možda je neki nemili događaj iz prve mladosti zauvijek odredio putanju njegove zvijezde. Ponavljanje sedmog razreda klasične gimnazije zbog nedovoljne ocjene iz fizike, ali i jezika koji mu je predavao jedan od očeva hrvatskog standardnog pravopisanja: Ivan Broz, zauvijek je promijenilo akademski put predodređen mu rođenjem. Možda mu je neka nesretna prvomladenačka ljubav svojim grubim usudom zanavijek opečatila tijek čitava poznija života?
Povijest ne bilježi kako je graciozni hod zagrebačkih dama te 1908. godine utjecao na pomilovana Matoša. Jesu li se na trenutke povratili uzbibani osjećaji iz mladosti. Mladačka strast. Ljubavna groznica. Ista ona koju osjeća Džoni tri frtalja stoljeća kasnije u sasvim novom vremenu, u sasvim drugo doba. Razlika jedino u tome što je AGM skoro sve svoje najbolje napisao u egzilu, dok je Džoni sve što valja napisao na ne baš filigranskim pločnicima preduniverzijadskog Zagreba; tu između Zvečke i Studentskog Centra.
Kako bilo da bilo, prošlo je. Prolazi sve. Ostaju sjećanja, ali i ona polako blijede pa ih nadoknađujemo maštom. Izmišljenim storijama, fiktivnim likovima koji popunjavaju naše zaboravljene uspomene i životne privremenosti. Praznine povijesne slagalice. Prolaznost je najpostojanija neprolaznost koja postoji; najtrajnija trajnost koja uz ljubav što ponekad zatitra na kasnovečernjem obzoru uopće može postojati.
Prolazi sve
Prolazi sve, list zelen sad je žut
Al, naša ljubav zar ne, nikad neće proć’.
Prolazi sve, sva ljeta, zime sve
Jer život mijenja naš svijet, nama tako drag.
Za me si lijepa još, k’o u dane prvih susreta
U tvojim očima, plamti isti žar.
Prolazi sve, sve osim sjećanja
Al’ naša ljubav, zar ne, nikad neće proć’.
