Autor: Marjan Gašljević
Posljednjih nekoliko dana hrvatska javnost se intenzivno bavi jednim bjeguncem. Općenito, javnost se rijetko do sada toliko pozitivno senzibilizirala s bjeguncima, bar mi se tako čini, kao u ovom slučaju, a kolika je razina podrške javnosti govore i ponude za pružanje utočišta bjeguncu. Jednom od najpoznatijih hrvatskih bjegunaca Mamiću utočište nije ponudio čak ni njegov najveći fan pa je spao ma ponudu u utočištu Remetinec, nešto skoro slično kao i naš bjegunac Jerry koji je pobjegao iz utočišta lokalnog mesara. I tako je Jerry došao i opstao na naslovnicama. Da li je to pouka da ako želiš biti popularan u Hrvatskoj budi bik ili bar stoka?
I dok javnost intenzivno prati kretanje Jerry-ja pokušavajući dokučiti radi li se o instinktu ili promišljanju u Zemlji se dešavaju i odvijaju mnogo složeniji igrokazi od bježakanja jednog bika po dalmatinskom kamenjaru. Kao i u Jerry-jevu slučaju i ova događanja dijelom su produkt instinkta, a dijelom i debelog promišljanja.
I dok je Jerry u velike zasjenio predsjedničku kampanju iz koje i tako građani ne mogu čuti ama baš ništa novo do li praznih priča i obećanja. I sve bi se to svelo na ta šuplja obećanja u koja više ne vjeruje ni stogodišnja baba Jula iz Malog Gra’ca koja i dalje uspješno živi bez struje, vode i svega ostalog da se s vremena na vrijeme ali prečesto s izjavama koje nemaju veze s naprijed spomenutim šupljim obećanjima ne javi aktualna Predsjednica pokušavajući inkasirati koji glas. Da se radi o glasovima instinkta sumnjam više mi liči na glasove Erazmova glavnog junaka.
A kolika je popularnost već mega popularnog Jerry-ja govori i činjenica da ga traže i dronovima. Mesar koji polaže pravo na Jerry-jevu glavu poslao mu je poruku da će ga poštedjeti. Jerry, za razliku od većine hrvatskih birača, ne vjeruje obećanjima i tu je sto posto u pravu. Čovjek koji drži nož u ruci i obećava „neću ti ništa“ ili predsjednički kandidat koji obećava da će učiniti nešto totalno van njegovih ovlasti nekako mi sliče jedan drugome. Nekako mi je to u Hrvatskoj sve jako povezano i slično. Te mesari, te bikovi, te partizani i komunjare koji su dobrim Hrvatima uskraćivali čak i jogurt. Ovdje mislim na bika isključivo kao bjegunca, da ne bi bilo zabune.
Pored bika Jerry-ja, mjesto u medijima uvelike okupiraju i sindikalci. Zapjenjeni zaskakuju na novinare koji se usuđuju govoriti o njihovim plaćama. Kao, ono nije ova gungula oko njihovih plaća već oko plaća njihovih štićenika. Sindikalci su, naravno, skromni i zadovoljni sa svojom plaćicom a to što im premijer gleda u leđa je stvar slučajnosti kao i sve druge slučajnosti u kojima dužnosnici „zaboravljaju“. Vrhovni sindikalac jevnih službenika primjerice pobunio se na činjenicu da zaposlenike u privatnim poduzećima nazivaju „realni sektor“ što je nepravda prema službenicima koje on zastupa, a njih se, najčešće, naziva „uhljebima“. Naravno da jest. Prava pravcata nepravda, kako reče svojevremeno Kalimero. Što češ realnije u Hrvatskoj od „uhljeba“. Radnici u proizvodnji su nešto nerealno jer danas jesu, sutra nisu ma bili vlasnici firmi u kojoj rade privatnici ili Država. Njihova jedina realnost je ulica. Na koncu o tome svjedoče Đaković, Uljanik, 3. maj, ….
Tko se više sjeća Kalimera. Zaboravili ga kao što je Tolušić zaboravio kvadrate svoje roštiljaone, Gabika tko joj je smjestio mečku u avliju, Marić kako su narasli apartmani na morskoj stjeni ili Lovro svojih prenamjenjenih kvadrata, staja, stanova, Dzbe kako se i od kuda nakupili milijuni eura. Tko više uopće zna koliko je „zamračio“ Borg ili koliki je dug Agrokora, da li je želja Vlade da brodogradilišta rade ili da se pretvore u „nešto“? I naravno u svom tom kolopletu zaborava i neznanja nikakvo čudo da jedan od najzaposlenijih ljudi u Državi „zaboravi“ stotine svojih kvadrata. Biti glavni državni inspektor uz taj silan posao naganjanja bakica koje pokušavaju uvaliti rukohvat krizantema i tako uništiti državu, biti šef tima u predsjedničkoj kampanji i još desetine drugih važnih funkcija i poslova pa uza sve to misliti i na kvadrate koji, eto, na nepoznat način bujaju. Teško. Nemoguće. Nešto mora patiti, a najlakše je kad pati Narod. A onda im ponudiš lukavog bika koji je zajebao mesara a oni polude navijajući za bika. I zaborave. To je posao. Čudi me samo kako još nikome nije palo na pamet da i Jerry-ja uključi u kampanju i to, ako ne kao kandidata, bar kao voditelja izbornog stožera. U međuvremenu možda je Jerry već u susjednoj nam BiH pa onda možemo očekivati da povremeno rikne s druge strane grane u dobroj maniri kolega mu bjegunaca.
I na kraju što kazati osim: „Bježi Jerry i ne okreći se.“ Pripazi samo na muriju. Voze ko ludi.
