Autor: Marjan Gašljević
U posljednjih nekoliko godina u skoro pa redovit govor jedna od češće upotrebljavaniih riječi je „uhljeb“. Oko nastanke te definicije otimaju se mnogi od kontraverznog Petrine do splitske Torcide. U svakom slučaju onaj tko ju je izmislio zamalo je zaslužio Nobela, bar onog hrvatskog. Kako, u stvari, definirati tu riječ? Uhljeb je, kažu, osoba koja prima plaću iz državnog proračuna za rad koji ne rezultira stvaranjem dodatne vrijednosti u smislu proizvodnje dobara ili pružanja usluga koji korisnicima istih povećava kvalitetu života.
Uhljebi udaraju pečate, provode besmislene regulative, šalju jedni drugima ovjerene papire, … I tu čak nije najveći problem u tome što oni ne stvaraju novu vrijednost, već što
onemogućuju drugima da stvore novu vrijednost u slobodnim razmjenama.Primjerice
Ministarstvo poduzetništva koje svake gdoine troši oko 700 milijuna kuna poreznih
obveznika. Međutim, najveće zlo tog Ministarstva nije u tome što potroše toliki novac, već u
tome što zagorčavaju poduzetnicima život na sljedeće načine:
propisuju minimalne tehničke uvjete
propisuju profesionalne licence,
bave se kojekakvim suludim regulativama,
izmišljaju parafiskalne namete, itd.
Djelatnici tog Ministarstva ne samo da ne stvaraju novu vrijednost, već intenzivno i neumorno rade na destrukciji kapitalnih dobara te onemogućavanju ljudima da rade.
Ono što je zajedničko svim vrstama uhljebljivanja je da za zapošljavanje ili postavljanje na
neku poziciju nisu presudni kriteriji stručnosti, iskustva i interesa, već pozicija moći
uhljebljivača koji postavljanjem uhljeba po rođačkoj, prijateljskoj ili stranačkoj liniji gradi svoju klijentelističku mrežu dužnika i glasača, ili doprinosi većoj takvoj mreži.
Sve kako je nastala ta definicija za određenu kategoriju zaposlenika u javnoj upravi i javnim
poduzećima nastao je i otpor prema toj riječi. Naime, neki uhljebivači su se našli prozvanim braniti svoje uhljebe što čine, manje više, stalno na različite načine i s različitim pokušajima doskočica. Dok su se, i ako rijetki, neki od uhljebljenih našli javno našaliti na svoj račun zaštićeni snagom svog uhljebivača drugi su se, pak, našli pozvanima ček i utužiti duševne boli za takvo etiketiranje.
I sam s dugogodišnjim uhljebničkim stažom i debelim iskustvom kad-kad sam gledao kolege s kojima sam se dopisivao od stola do stola ili od vrata do vrata predlažući i raspravljajući o varijantama „tople vode“ što je u protokolu pošte stvaralo „učinak“ usput se strogo i pomno držeći one stare narodne poslovice koja kaže „ako i ne znaš što radiš radi to otmjeno.“
I tako u tom dugogodišnjem uhljebničkom stažu zbilja sam vidio svašta i raspravljao o svačemu uživajući u razumjevanju i potpori okruženja. Stalno smo i glasno zazivali odgovornost u radu, napredak, razvijanje i implementaciju novih tehnologija, pozivali se na odgovornost i, naravno, tražili viši koeficijent. U tom zazivanju netko totalno neodgovoran sa samog vrha za direktora nam dovede, jednog dana, nekog lika iz realnog sektora.
Lik je nekoliko dana nemušto bauljao od kancelarije do kancelarije a mi smo se, pojedinačno i skupno, pokušavali dodvoriti s novim idejama i prijedlozima. Jebote, kako je puklo onaj dan kada nam je lik svakom pojedinačno pod nos gurnuo ovjereni, čisti papir na koji smo morali napisati u sat i minutu što smo radili taj dan. I tako svaki dan. Desetak dana.
A onda, onda je netko iz vrha odlučio da je najbolje da se lik vrati u realan sektor.
I tako su sretni i radosni živjeli dugo, dugo. Čiča Mića gotova je priča.
