Autor: Marjan Gašljević
Kako njima ispričati razumljivu priču svog djetinjstva kada na boru nije bilo led-sijalica? Pokušao sam im riječima približiti kako smo se igrali u slami pod stolom. Naravno, morao sam odgovarati na pitanja “što je to slama”, “zašto se slama stavljala pod stol”, “zašto se nismo igrali na tabletu i laptopu”, “zašto nismo gledali crtiće na nicelodeonu ako već nismo imali laptop” i bezbroj drugih sličnih pitanja. Kako objasniti djetinjstvo uz svijeću? Djetinjstvo bez struje? Kupanje u lavoru pored peći na drva? Zašto smo išli pješice u crkvu na polnoćku? Što je to “luč” i zašto je te luči djed tesao od cjepanice? Što je to lampaš? Zašto se lampaš i svijeća palila s luči? Gdje su bile sijalice ako smo morali paliti lampaše i svijeće? Zašto nam baka nije spremala špagete bolonjez? Zašto nisam obukao skafander nego išao u čizmama u snijeg? Zašto? Kako? Zašto? Kako?
Druga faza poslije ponoći, a do tada mirna i blagoslovljena Badnja večer uz posnu obiteljsku večeru. U Viduševcu u mom djetinjstvu badnjački običaj bio je da kada se navečer “namiri blago” najstariji muškarac-domaćin kuće uz pomoć najmanjih članova obitelji u kuću bi “unosio Božić”. Nosio bi se naramak slame, “letnica”, posebno pečen i oblikovan kruh koji bi se načinjao i jeo na “mladi Božić”, posuda s različitim žitaricama, posuda pšenice posijane na sv. Luciju i upaljena blagoslovljena svijeća. Domčica kuće posvećenom bi vodom blagoslivljala “donosioce Božića” dok je domaćin s vrata najavljivao: “Donosim vam Božić”. Odložio bi slamu pod stol, a sa stola bi se maknuo svečani stolnjak da bi domaćin iz posude žita zagrabio šaku različitog žita ta na stolu napravio križ moleći “da nam dolazeći Božić u idućoj godini donese obilje žita i svega blagoslova.” Tada bi se položio stolnjak koji je ostajao na stolu do poslije “Mladog Božića” a na njega bi se položila “letnica”, pšenica, posuda s žitom u koju bi se zadjenula zapaljena svijeća.
Večera je bila posna. Počinjala bi se gutljajem medene rakije koju bi dobili i mi djeca te češnjam češnjaka koji bi umakali u med. Slijedila bi prežgana juha a poslije nje polusuhi dimljeni sir. Prije večere obavezno bi se izmolio “Oče naš” uz zahvalu za sve što nam je Bog dao u protekloj godini a poslije večere bi se kitio bor. U starim kućama koje su imale “sleme”, noseću gredu po sredini kuće, za to “sleme” zataknula bi se velika grana svježe smreke na koju bi se vješali ukrasi sačinjeni od oraha zamotanih u šareni, sjajni papir i “cukreni” bomboni isto tako umotani u raznobojni šareni papir s nareckanim krajevima. Najmanji bi se igrali u slami pod stolom gdje bi ih, obično, pozivala baka:”Pi, pi, pi, pilići moji.” Nerijetko bi malci i pozaspali u slami izmoreni uzbuđenjem događanja. Oni veći bi pak vani “pucali” s karabitom sve do vremena odlaska na polnočku. A po povratku s polnočke, koja je bila posebno svečana misa u prepunoj crkvi slijedila bi, na početku spomenuta, druga faza – načinjala bi se i jela pečenica.
