Autor: Marjan Gašljević
Odmah na početku priče da razjasnim jednu stvar: Od kada znam za sebe i do kuda mi sjećanje seže išao sam u crkvu. U mojoj mladosti čak se i vjeronauk održavao u crkvi. Prije ili poslije škole obavezno bi s brežuljka na kojem je škola prelazili na susjedni brežuljak u crkvu. Vjeronauk smo slušali i preko ljeta za vrijeme ljetnih praznika u određene dana. Odlazak na svetu misu nedjeljom i blagdanom bio je neupitan. Bio sam i član ministrantskog zbora što je, na neki način, bila privilegija ali i velika obaveza. U to vrijeme sveta misa se je „služila“ na latinskom jeziku i pamtim je i danas od riječi do riječi. I, što je također zanimljivo, baš se ne sjećam da me je netko nekada naganjao radi odlazaka u crkvu. Danas se ne mogu pohvaliti nekom prevelikom revnošću običavajući kazati da se prosječni župnik ne bi nešto otimao za mene kada bi birao župljane. Isto ne znači da ne idem u crkvu. Posebno su mi dragi odlasci kada u crkvi nema previše ljudi ili, još draže, kada je crkva prazna i nema nikakvog obreda. Tad imam tišinu i mir u kojem se mogu „propitati“.
I tako „propitujem se“ i ovih blagdana gledajući, što u zbilji što na televiziji, kako na „klecalima“ crkvi i katedrala vise uočljivi natpisi „REZERVIRANO“. Rezervirano nekako kao u restoranu, kao u vlaku. Znam da kada se radi o protokolarnim događajima organizator obično na predviđena mjesta postavlja natpise s imenom dužnosnika koji bi na tom mjestu trebao sjediti. I pitam se, ne na latinskom, od kada je sveta misa protokolarni događaj i za koga su to rezervirana mjesta.
Naravno, znam. Za lokalnu, regionalnu i državnu političku elitu. Pri svakom velikom crkvenom blagdanu kada su crkve prepune „grunut“ će ta elita, zauzeti svoja rezervirana mjesta i nemušto pokušavati mrmljati kada obični puk njima iza leđa moli ili pjeva korale. Eto, možda bi bilo dobro okrenuti ta „klecala“ prema puku tako da mogu „prepisivati“ ili da puk vidi kako oni nemaju pojma o onom što se tog trenutka u bogoslužju dešava. Ovako to možemo vidjeti samo na TV snimkama, a kamere ne opraštaju. Ne samo da vidimo ta nemušta mrmljanja već i lamatanja rukama kada se treba prekrižiti. Meni to izgleda otužno. Jadno. Posebno kada znam da se prije mandata koji im je dao mjesto u tim „klecalima“ nikada nisu niti „osmicali“ o ogradu cintora a kamo li crkve. A isto će biti i poslije mandata. Jedino je što to „poslije“ treba isti taj puk dočekati.
Puno puta mi je u šali rečeno u ovih tridesetak godina hrvatske demokracije da sam „mali Hrvat“ jer sam kršten kada sam bio mali, u jastučiću. „Veliki Hrvati“ kršteni su kada su nešto dosta poslije devedesetih svog krsnog kuma dovezli u službenoj mrcini od auta, a svećenik koji im je davao sveti sakrament kršćenja je podgrijavao krsnu vodu da se „veliki“ ne bi slučajno prehladio.
U svetom Evanđelju po Luki (15,11.20) slušamo čitanje prispodobe o izgubljenom sinu. E naši „izgubljeni sinovi (i kćeri)“ a da na tragu upravo te prispodobe i cijelog krščanskog nauka pokažete Bogu i puku i mrvicu poštovanja i skromnosti?
Da, otići ću uvijek i u svakoj prilici u crkvu. Skutriti ću se klečeći u nekim klecalima u dnu crkvene lađe. Propitati se. Pomoliti. Razmišljati. Neću, kao u ono vrijeme farizeji i pismoznanci, propitivati zašto „rezervirano“ na klecalima vjerujući što zapisa Luka.
Da li me je tko vidio ili nije, nebitno. Onaj koji me je vidio nije zamijetio da nemam markirano odijelo i dizajnersku kravatu, kožne ručno rađene cipele i skupi sat jer Njega to i ne zanima. On voli vidjeti „markiranu“ dušu.
