Autor: Marjan Gašljević
U spomen mladiću iz Dumača s kreveta pored mog. Otišao je sa svojim snovima tog nesretnog kraja prosinca te teške 91. Kako mu Bog i može biti nego milostiv.
Kao da izranjam iz magle. Oko sve bjelina u kojoj razaznajem obrise sobe. Ništa me ne boli ali se pomaknuti ne mogu. Ležim na leđima blago podignute glave a ruke mi bespomoćno leže pored mene upijajući tekučinu kroz igle utaknute u vene i lijeve i desne ruke koja kaplje iz vrečica obješenim na stalcima pored kreveta. Moj krevet je uz desni zid sobe a u sobi su još dva kreveta s isto tako, kao i sam, dva zamotuljka prikopčana na infuzije. Zid do nogu je staklen a iza sjedi medicinska sestra ne ispuštajući iz vida nas i instrumente koje ne mogu vidjeti iza mene. Mislim da je jutro. Dolazi ekipa liječnika i sestara. Virkaju, zapisuju. Dan prolazi u polusnu. Utvrđujem uz pomoć sestre da mogu normalno pričati. Sestra mi donosi telefon da se javim doma. Kuca brojeve koje joj govorim. Javlja se supruga. Jeca. Pokušavam zvučati bezbrižno: „Ne plači, ništa mi nije. Sve je u redu. Tu sam u šok sobi Ratne bolnice.“
– S obje ruke pritišćem jastuk na glavu: „Kako li se zvao taj dečko. Taj deran sa susjednog kreveta iz šok-sobe. Bože.“ Pokušavao sam ga dozvati, a ne znam mu ime. –
Sinoć smo dugo pričali. Iza staklenog zida mlada crnokosa djevojka u uniformi medicinske sestre, na svaki šušanj podiže pogled sa svoje križaljke koju rješava uz prigušenu stolnu svjetiljku. Nas trojica u sobi intenzivne njege. Pričao nam je sinoć o svom selu. Čim malo ozdravi i „bude se mogao kretati“ ići će prvo pogledati kuću u Dumače. Starci su mu u Lekeniku, izbjegli. U Dumačama su mu ostale dvije krave. Katkad, kada ga puste na skelu dođe ih nahraniti stari na traktoru, ali uglavnom se on brine o njima i dečki iz postrojbe. Kad završi rat imat će puno krava, kupit će novi traktor i potom se oženiti. Ima u vidu jednu malu iz sela. Trenutno ne zna gdje su izbjegli, ali to nema veze, vratit će se ona. Nema ljepšeg sela od Dumača.
Cijelo poslijepodne je potrošio na brijanje. Nije dozvolio sestri da mu barem malo pomogne. Mic po mic izvlačio se iz kreveta do kolica. Mogao je koristiti samo desnu ruku i vrlo malo desnu nogu. Jučer su izviđali na Šestanj brdu. «Kukuruzara» mu je pošpricala cijelu lijevu stranu. Liječnik mu je rekao da su uspjeli izvaditi sve krupnije komade, no ostalo je puno sitnih. «Kukuruz» se vrlo ružno cijepa prilikom aktiviranja. Sav je u zavojima, ali ne da se. Gotovo sat do umivaonika u sobi, brijanje s jednom rukom pa isto toliko nazad. Sestra gotovo plačno moli da mu pomogne, a on se ne da. Pepa iz kreveta s druge strane, i ja, obojica razapeti na svojim krevetima, prikovani nemoći i infuzijama, bodrimo ga. Skoro se naljutio na nas kada smo ga kritizirali da ne troši snagu uzalud. Sada nam ne preostaje drugo nego bodriti ga. Sutra ili prekosutra će kući, kaže on, u Dumače.
U polumraku šok-sobe šušanj iz njegova kreveta. Sestra priskače iza svog staklenog zidića. Zvoni liječniku. Hropac. Dozivam ga bez glasa, Bože, kako se zove? Kako mu je ime?
Pokušavam podići ruku. Ne pomiče se, samo kap po kap infuzije ulazi u venu. Bijelo plava družina oko kreveta iskapča mu infuziju i u tišini odvozi krevet s tijelom.
Tišina. Sviće. Između Pepinog i mog kreveta prazno mjesto za famozni krevet s kotačićima. Mlada crnokosa sestra promatra nas iza svog staklenog zidića.
S Pepom nisam još niti riječ prozborio, već se otvaraju vrata, dolazi novi krevet na kotačićima. Veliki bijeli smotak na krevetu, prikopčan na nekoliko vrećica s tekućinom, propiska: «Ima li koga?»
Nikada nisam upoznao tako ogromnog čovjeka s tako nježnim, piskavim glasom. „Štef, jesi li to ti? Gdje si nastradao?“
