Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić
Film Joker Todda Philipsa prvi put sam gledala polovinom 12. mjeseca. U ovih 40tak dana gledala sam ga još par puta. Vijest o 11 nominacija za Oscara dobar je razlog za tekst koji slijedi.
Nisam ljubiteljica franšize o Batmanu, iako se radi o dobrim filmovima. Napose su Jokeri sjajni – Jack Nickolson, Heath Ledger i Jared Leto. Gotham City, fenomen Batmena, Batman i Joker kao dramske i filmske antiteze činili su ciklus „remek djelom šunda“. Ali, Phillipsov je film pomaknut iz prepoznatljive manire. A ima još jedan dodatan magnet – Joaqina Phoenixa predanog svakoj ulozi do posljednjeg daha, uvjerljivog i dominantnog, a to su kvalitete koje ga svrstavaju u sam vrh moje rang liste. Baš kao film i on je izvan manira i ladica.
Poput prethodnika film je sjajnog vizualnog izgleda i dojmljive priče, ali nije film o super junaku blistave scenografije i nadnaravnih elemenata. Ovdje je sve život Arthura Flecka isprepleten bizarnostima, nesrećom i problemima oko kojeg se plete tragična fabula. Odbačen od najranijih dana, psihički slomljene osobnosti s loše posloženim kartama u poslu, obitelji i životu. Kad majci govori da će uskoro biti angažiran kao komičar ona ga pita „zar ne moraš biti duhovit da bi bio komičar“. Tih opterećenja svjesni smo od prve scene u kojoj ga napadaju ulični klošari, a gorčina, pritisak i napetost provlače se cijelim filmom. Teška situacija na poslu, još teža kod kuće negdje se mora razriješiti. Tu eksterijeri sjajno dopunjuju bolećiv Fleckov unutrašnji svijet. Slumovska atmosfera prljavih gradskih kvartova generira nasilje, gdje na scenu stupa ulica ,a ne državni sustav zaštite pojedinaca. Još jednom postajemo bolno svjesni istine da sredina od osobe stvara Hanibala kanibala i Jacka Trbosjeka, posebno kad iz pasivnog stanja eksplodira akcija tj. agresija. Sve je pojačano nekontroliranim napadajima smijeha koji uvijek završe u bolnoj grimasi. Pita se je li on lud ili je vani još luđe, nada se da će njegova smrt imati više smisla nego njegov život, a golo tijelo u garderobi neugodno podsjeća na slike iz konc-logora.
I najzad ples na stepenicama. Kako dojmljivo!
Stepenište ima tu kultnu snagu još od Krstarice Potemkin i Kuma III, gdje su događaji bitni. Ovdje je bitan on: lud, sam, bolan i ranjiv. I te kretnje su trzave, živčane, rastrojene, baš kao i svijet u kojemu Arthur pokušava preživjeti. Sve se urušava kao i šminka na Jokerovu licu. Priznanje da nije bio sretan niti minute u životu, te prskanje krvi po licu koje postaje poput Pollockovog platna i svijest o klaunovima koji su prijetvorni jer rade ono što se od njih očekuje “plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice“ (S.Mihalić), samo je završni akcent ove tragične priče.
