Gornji Milanovac morao se svim pionirima druge Jugoslavije činiti kao obećani grad na istoku; iz Hiljadu i jedne noći. Meka za stripove. Medina za Eurocrem. Ta obrenovićanska kasaba, nalik na svaku drugu srbijansku, i ne samo srbijansku kasabu, manje je poznata po tome da je tamo Miloš Obrenović podigao drugi ustanak protiv Osmanlija lakonskim riječima:
— Evo mene, a evo i vama rata s Turcima.—
a više po legendarnom dijalogu iz stripa Nikad robom:
— Mirko, pazi metak. —
— Hvala Slavko spasio si mi život. —
Slavko je nosio šiltericu s velikom crvenom zvijezdom i Mauser, njemački kratki karabin K98, poslije poznat svakom omladincu ex Jugoslavije u verziji puške M48, dok je Mirko pored šajkače s zvijezdom u ruci držao šmajser; maschinenpistole MP40. Pobiše ta dvojica ogromne količine nacrtanih Nijemaca koji su običavali umirati uz uzvik: „AHH“ ili krkljanjem „AGRH“ ovisno o tome da li ih je pogodio rafal Mirkove mašingevere ili precizni hitac iz Slavkove tandžare. Urbana verzija Mirka i Slavka uprizorena je u seriji Otpisani koju pamtimo kao niz subverzivnih akcija Prleta i Tihog po beogradskim predgrađima za vrijeme policijskog sata. Kasnije su ta zamišljena događanja i ustripljena. Koliko sam se samo puta izvalio u prašinu pogođen virtualnim zrnom zamišljene puške-štapa, ili pak zavaljao nekog u mokri snijeg iz automata napravljenog s tri daščice i dva čavla? Djeca k’o djeca. Igra k’o igra.
Pravim mecima po prvi puta u životu na mene su pucali ujesen 1985. godine u Beogradu. Točnije u Rakovici. Na nekom vojnom vježbalištu gdje je trebalo napraviti bojevo gađanje u sklopu združene vježbe teritorijalne obrane i aktivne vojske. Mjedeno zrno ispaljeno iz papovke zabilo se u grudobran na korak ispred mene i korak iza zastavnika koji je išao ispred, brojio i signalizirao pogotke dok sam ja lijepio crne flekice preko izbušenih rupa na metama pripremajući ih tako za iduću smjenu strijelaca. Tada sam bio vitak i mlad i za tili čas sam zalegao na tlo. Jednako kao i zastavnik. Netko je zavikao da je sve u redu i mi smo ustali. Pogledao sam ono mjesto na grudobranu iz kojeg je iskočio oblačić posušene ilovače; pogledah prema zastavniku, pogledi nam se sretoše; bez i jedne jednine riječi nastavismo s poslom od prije. Mislim da čak ni u sebi nisam opsovao mada je to bilo vrijeme kada se psovalo puno i žestoko. Bili smo živi i svaki razgovor bio je suvišan.
Negdje kod Hemingwaya ili Remarka sam pročitao da metak koji se čuje ne ubija. Točno. Metak koji ne očekuješ ne izaziva baš nikakav osjećaj; čak ni strah. Neovisno čuješ li ga ili ne čuješ; ubija li ili ne ubija. Trideset pet godina nisam razmišljao o tom događaju niti sam ga ikome spomenuo. I u zadnjem ratu se dosta pucalo, mi po njima i oni po nama, a i onako bez veze, tek toliko da se isproba oružje na koje se valja osloniti ako stvarno zagusti. Niti jedno zrno nije prošlo tako blizu moga tijela kao ono kalibra 7,62 mm u jesen 1985.
Retroaktivno utvrđivanje opasnosti nema nikakve veze sa stvarnim osjećajima i strahovima koje čovjek razvija dok je uronjen u opasno življenje. Moglo bi se čak reći da je strah obrnuto proporcionalan opasnosti na terenu. I nije to samo jedan jedini i jednoznačan strah. Radi se o čitavoj nizki različitih iracionalnih strahova koji se spajaju u itekako realan i neugodan osjećaj koji u bitnom određuje i preživljavanje, a i daljnji život.
Ako se dobro sjećam u ratu me prvo uhvatio strah za vlastiti integritet; strah od ranjavanja i smrti. Njega sam brzo racionalizirao. Postoje stvari na koje se ne može utjecati i bedasto je brinuti o njima. Nešto je teže sa strahovima od nekog nemilog događaja koji je moguće izbjeći. Strah od odbijenog metka, neeksplodirane granate, odbačene mine ili bombe malo je teže racionalizirati. Od takvih strahova vas brane vaše vještine i znanje. Shvatite da uzaludno izgubljena godina možda i nije tako uludo potrošena.
No nije najgore poginuti u ratu, najgore u ratu je ubijati. U ratu se lako dogodi da nekoga ubijete i to se u tom trenutku može učiniti normalnim ili neizbježnim, ali poslije, kad rat prođe i zavlada mir odnekud izniknu pitanja. Je li bilo potrebnu tada uzeti baš taj život? Je ste li baš morali u tom trenutku povući okidač? Je li se sve baš moralo tako odvijati? Hoćete li moći ostatak života živjeti sa samim sobom? S ubojicom. Opijeni snažnim ratnim osjećajima neki možda i ne razmišljahu o tome, ali radi se o strahu koji, ako se s njim suočite, nije jednostavno racionalizirati. A svaki neracionalizirani i potisnuti strah je kao psihološka mina na koju ćete nagaziti prije ili kasnije. Kao neko potisnuto ludilo u posttraumatskom vremenu. Možete o sebi na javi gajiti najsjajnija mišljenja, ali ta vrsta straha progonit će vas i u snu. Može se bježati od sudova. Mogu vam skloni i potkupljivi suci poništavati presude za ratne zločine. Možete drobiti krunicu i visjeti po ispovjedaonicama. Uzalud. Strah od smrti umire s čovjekom ali strah nečovjeka-ubojicu prati do sudnjeg dana. I poslije.
Zadnji rat je davno ostao za svima onima običnima što u njemu nisu niti previše izgubili niti previše ubijali. Oni koji jesu zauvijek će ostati zarobljeni u tom vremenu i tu nema pomoći. Druge nas muke sustigoše. Pandemija sićušnih poluživih bjelančevina zavila je dobar dio plavog planeta u zabrinutost. Iako dosta toga oko nas podsjeća na ratna vremena ne radi se o ratu. Zapravo radi se o nečem još puno gorem jer su strahovi od svega i svačega posijani svuda oko nas, jer smo uronjeni u jednu veliku neizvjesnost. Neki će preživjeti, a neki ne. Neki od nas lakše racionaliziraju svoje strahove, neki teže. Neki će potražiti psihološku pomoć. Neki će razviti posttraumatski sindrom. Samo je jedan strah nemoguće racionalizirati. Strah od toga da će ova kriza pokazati kakav ste čovjek uistinu jer s tim će vam valjati dalje nastaviti život. Nemojte podcijeniti taj strah, on dolazi u snu, noću kada ga se najmanje nadate; onda kada se više ništa ne da popraviti.
Jednom kada sve ovo prođe valjat će društvo graditi iznova, na temeljima onog što preostane. U povijesti bijaše dosta takvih događaja. Neće biti niti prvi, a niti posljednji puta. A ti temelji ne ovise o zalihama brašna, šećera i papirnate galanterije. Ne ovise o tome što će napraviti Predsjednik, a što Premijer i Ministri mu ili Sabornici. Neće ovisiti čak niti o financijskim emisijama središnjih banaka; niti o kreditima, odgođenim plaćanjima i oprostima dugova. Ti temelji bit će izliveni našom osobnom čestitošću, empatijom i onim što neki zovu zajedništvom, a zapravo se radi o najobičnijem pristojnom ponašanju civiliziranih jedinki kojem su nas učili naši stari. Bude li trebalo policijskim satom i dugim cijevima utjerivati kulturu ophođenja onda je bolje da nas ovaj ili neki drugi virus sve odmah utrne.
