Ne znam je li to počelo neposredno prije zadnjih događaja koji priprijetiše Zemlji ili se sve to zbivalo i puno prije ali ja nisam obraćao pažnju. Tek, nema više onih momenata kad vozeći auto dođete do zebre. Tamo netko stoji da bi prešao na drugu stranu. Stanete i vi; propustite pješaka da pređe cestu. Negdje na polovici zastane, pogleda vas zahvalnim pogledom, vi mu se nasmiješite na rastanku i krenete dalje svojim putom, prema svom cilju, prema odredištu.
Mislim da su prvo biciklisti prestali gledati kako prelaze ceste. Prisvojiše zebre i nogostupe, tramvajske pruge i parkirališta. Kao nacionalna manjina prisvojili su za sebe sve što su pozitivnom diskriminacijom kao najslabija vozila mogli oteti; uzeti većim vozilima i pješacima. Pješaci su se na to povukli u sebe, ugurali slušalice u uha i počeli hodati svijetom bezbrižno i neodgovorno; ne gledajući kamo hode i ne zastajući niti trenutka prije no što će zakoračiti na zebru. Poput novih Gandhista što neposluhom i pasivnim otporom pokušavaju promijeniti svijet pješaci su zaboravili sve što ih učaše još u predškolsko doba. U potpunosti iz kolektivne svijesti izbaciše 4. i 5. pravilo ponašanja u saobraćaju. I još poneko. A vrtićki prometni poligon lijepo svjetuje:
- hodati nogostupom
- ukoliko je to nužno hodati uz rub ceste i to lijevom stranom; grupa hoda cestom u koloni
- prometnu cestu uvijek, kada je to moguće, prelaziti preko zebre
- zaustaviti se kod prijelaza ceste
- pogledati lijevo, zatim desno i opet lijevo. Ukoliko nema vozila ili se vozilo zaustavilo tada se može preći cesta.
- kod prijelaza ceste ne smije se trčati
- kod prijelaza ceste na mjestima gdje je semafor to činiti samo kada je za pješake upaljeno zeleno svjetlo, a i tada provjeriti da li su se vozila zaustavila (lijevo–desno–lijevo)
- noću je dobro nositi svjetlu odjeću i reflektirajuće trake
- ne smije se hodati između parkiranih automobila
- prometnice nisu mjesta za igru
Peto pravilo je i više nego prometni naputak. Ono skriva samu srž znanstvene spoznaje. Osmotriti svijet oko sebe i napraviti linearnu aproksimaciju ponašanja objekata u njemu. Nije bez vraga da se dva puta mora pogledati lijevo. U ta dva snimka stanja na putu moguće je linearnom interpolacijom procijeniti je li sigurno ili nije krenuti prema drugoj strani ceste. Istom logikom koju koristimo dok prelazimo cestu spregnuta je gotovo sva naša znanstvena spoznaja. Ukoliko smo u stanju pojave sagledati i modelirati linearnim jednadžbama veliki su izgledi da ćemo ih moći ne samo objasniti već i proračunati buduća događanja. Ukoliko su pak diferencijalne jednadžbe koje opisuju fenomen nelinearne imat ćemo velikih problema predvidjeti kako će se stvari odvijati u budućnosti. Jednadžbe koje opisuju elektromagnetske pojave su na svu sreću linearne i zbog toga možemo s velikom pouzdanošću izricati smjele tvrdnje o starosti svemira, velikom prasku, crnim rupama i sudarima galaksija, ali sudbina puno prizemnijih stvari kao što su potresi, uragani i druga atmosferska vrtloženja nerješivi su problemi za znanost. Postoje računske i računalne tehnike lineariziranja nelinearnih problema no predviđanja temeljena na tako modeliranim proračunima kratkog su daha. Recimo vremenska prognoza. Čak i najbolji prognostičarski modeli raspadaju se do besmisla nakon par dana. Gibanja u atmosferi su nelinearne pojave i kao takve teško su predvidljive. Neki kažu da se te pojave zbivaju u takozvanom kaotičnom režimu, ili da se radi o efektu leptirovih krila koji mašući njima negdje u Amazoniji stvara uragane u meksičkom zaljevu. No radi se samo o spektakularnom nazivlju za jednostavnu činjenicu da kada priroda funkcionira po nelinearnim zakonima i male promjene u početnim uvjetima mogu rezultirati drastično različitim ishodima.
Pritisnuti nelinearnim pojavama klimatskih promjena, epidemija i potresa već danima sjedimo doma. Prebacismo svoje živote u digitalni svijet gdje bar prividno vlada logika i red, elektromagnetske linearne pojavnosti i predvidljivi www-fenomeni. U skrovitosti doma možemo „mahnuti krilima“ više-manje sigurni da ti pokreti neće uzrokovati eksplozije infekcija u aveniji Gojka Šuška, podrhtavanja tla ispod Zrinske gore ili sijevanje munja nad Posavinom. Razdrobismo naše skupno postojanje po ćelijama. Svikavamo se na život u pregradama. Pod maskama. Virtualiziramo vlastito postojanje iza vrata poškropljenih dezinficijensima kao svetom vodicom.
Ravno šesnaest dana nisam sjeo za volan. Punih šesnaest dana čubim doma i živim virtualno. A onda je u subotu pao server, pa nema druge nego popraviti stvar. Ponovni dodir volana je kao neko davno zaboravljeno erotsko iskustvo, kao dodir toplog usnulog tijela mazne ljubavnice pred zoru. Control freak kakav već jesam imam tri mašine u rezervi i samo treba preseliti diskove. Lijep je dan i nema puno svijeta po ulicama. Dvije djevojke hodaju jedna pored druge i diskretno se dodiruju rukama. Možda je sad kad su na cesti samo vatrogasci i šetači pasa baš pravo vrijeme za pokušaj outanja. Uopće me ne primjećuju. Stanem šetaču psa u kratkim hlačicama koji izvan zebre prelazi cestu. Niti on me ne primjećuje. Dječak na romobilu vozi se ispod žutih traka oko Ministarstva financija. Nadrealan kao biciklist u Andaluzijskom psu. Mladić na skejtbordu vozi slalom između otpalih ukrasa i cigli sa zgrada na Zelenom valu. Zrinjevac. Na krovovima, po skelama rijetki radnici. Krovopokrivači. Oni ne nose kirurškizelene maske. To bi nagrdilo njihovo muževno zanimanje. Gospođa s torbom šeće Svačićevim trgom. Najstariji zanat nikad ne sustaje s radom. Nosi masku i to bi mogao biti problem eventualnim mušterijama. Od svih koje sam danas sreo samo mi je jedan prašnjavi s kacigom mahnuo sa skele u Draškovićevoj. Dakle ipak postojim. Živ sam. Putujem. Danas ću napokon napraviti nešto realno korisno. Samo treba suspregnuti ovaj potpuni nadrealni osjećaj desetominutnog putovanja kroz središte Zagreba. Prisiliti se da iako svima nevidljiv sigurno stignem na odredište. Preplivam ovu žalosno nadrealnu rijeku donjogradske secesijske šute.
Plivač, The Swimmer, američki je nadrealistički dramski film iz 1968. godine u kojem glumi Burt Lancaster. Film su napisali i režirali supružnici Perry. Supruga Eleanora bila je nominirana za nagradu Oscara za scenarij i adaptaciju a suprug Frank za režiju. Radnja se temelji na kratkoj priči Johna Cheevera “Plivač” koja je izišla u izdanju The New Yorkera za srpanj 1964. 95-minutni film dodaje nove likove i prizore koji su u skladu s onima iz izvorne kratke priče na 12 stranica. Jednog sunčanog dana u predgrađu Connecticuta, naočit sredovječni muškarac Ned Merrill (Burt Lancaster) stiže na bazensku zabavu kod starih znanaca. U razgovoru Ned uviđa da postoji niz bazena u dvorištima koji bi mogli tvoriti “rijeku” natrag do njegova doma, omogućujući mu da “otpliva svoj put kući”. Ned zaroni u bazen, pojavi se na drugom kraju i započinje avanturu. Takvo ponašanje zbunjuje njegove prijatelje koji, očito, znaju stvari iz njegove prošlosti, a koje je on, čini se, zaboravio. Sjeta za minulim vremenima bezbrižnosti je temelj ove priče, sretne prošlosti koja je nepovratno izgubljena. Radnja se odvija tijekom samo jednog dana no Plivač je metafora čitavog jednog života. Lancaster briljira u naslovnoj ulozi. Plivač je remek-djelo psihološke drame. Zbog potresnog završetka neki ga svrstavaju u žanr horora a često je uspoređivan i s kultnom Zonom Sumraka Roda Serlinga. Plivač je i prvi film skladatelja Marvina Hamlischa. Efektnih posljednjih sedam minuta filma potpuno su lišene dijaloga.
Otključavam vrata sobe 318 u zgradi Fizike. Komadići otpalog gipsa hroptavo škripuću pod stopalima. Neučvršćeni ormar otplovio je pedalj od zida. Sve je uglavnom na svom mjestu kako i treba biti. Kad na stanovito vrijeme napuštam neki prostor volim stvari ostaviti uredno posložene; za slučaj da se više nikad tamo ne vratim. Otvaram prozor da uđe malo svježeg zraka s delikatnim česticama turkmenistanskog crnog pijeska iz dalekih pustara srednje Azije. Diskovi u novom serveru rade besprijekorno. Update! Upgrade! Ponovo sam podigao svoj virtualni svijet. Svijet nula i jedinica otisnutih u elektro-magnetskoj memoriji. Nema potrebe da se dalje izlažem realnim opasnostima.
Neprimijećen se vraćam kući. Fizički potpuno nezapažen. Ključ je škljocnuo u bravi i nema potrebe za nervoznim cimanjem kvake. Ponovo doma. U virtualnom svijetu. Kao Ivica u zemlji crtica. Zapravo Branko, nacrtani lik vidljiv samo nacrtanom, artificijelnom društvu. Tu s vremena na vrijeme iskrsne neki problem pa me zatrebaju. Primijete. Paze na mene. Na mreži svih mreža nemoguće je biti nezapažen. Sve je puno naših elektromagnetskih otisaka. Jednog bi dana neka umjetna inteligencija mogla iz toga rekonstruirati svaki korak, svaku misao. Mogla bi čak od ostataka prljavštine s tipkovnice klonirati i moje fizičko ja. Ako ih bude volja? Ako…
Danas je bio krasan dan. Server ponovo radi. Mogu usnuti snom pravednika. Povući se još jedan korak dublje u fantaziju. U snove. Virtualne sanje vlastite nestvarnosti. Njih nelinearne i košmarne nije moguće prisluškivati, kontrolirati ili predvidjeti. Klonirati. Za sada.
