Ne marim što mi svaki radni dan izgleda kao ponedjeljak. Ne marim što mi se Svemir stisnuo u onih par kubika prostora s računalom, krevetom i frižiderom. Tek, žao mi nedjelje. Eto već drugi tjedan nije stigla! Sada mi je i nedjelja kao svaki dan. Kao ponedjeljak. Jednaka kao svaki dan u tjednu. Evo sviće sedamnaesti ponedjeljak za redom.
Podne 29. ožujka 2020. Palim TV. Nema! Nema plodova zemlje. Prvo sam mislio da su mi se opet zbrčkali dani.
– Nisu! –
Sedam ponedjeljaka poslije.
Podne 5. travnja 2020. Opet isto. U nevjerici se pitam:
– Nisu valjda? –
– Jesu! – Pokušavam pronaći racionalno objašnjenje. Trudim se razumjeti. Ali ne ide. Mora da pošast veća i od COVIDA-19 hara Prisavljem. Ukinuše Plodove zemlje!
Plodovi zemlje su najdugovječnija emisija HRT-a koja se neprekidno emitirala više od šest desetljeća. Prva emisija odaslana je u eter 21. prosinca daleke 1958. godine. Prepoznatljivi znak joj je glazbena podloga špice emisije još iz vremena Ružice Trauber (urednica 1962. – 1992.). Plodovi zemlje su stariji od središnjeg dnevnika HRT čak deset godina. Tijekom desetljeća nekoliko je puta promijenila ime: Poljoprivredna emisija, Poljoprivredni mozaik, Zemlja i more, a od 1993. do danas nosi naziv Plodovi zemlje. Traje 50 minuta. U prosjeku ima sedam ili osam reportaža. Tradicionalno je najgledanija emisija HRT-a. Stalno gledateljstvo su poljoprivrednici, ljubitelji prirode, pobornici zaštite okoliša, ali i gledatelji koji nikad nisu okusili život na selu i nemaju veze s poljoprivredom. Zbog kvalitete kruži legenda da su se u nekim selima čak skraćivale mise da bi ljudi stigli na početak emisije. Bavi se aktualnim problemima u poljodjelstvu i ribarstvu. Ne izbjegava govoriti o gorućim problemima i potiče na njihovo rješavanje. Prenosi savjete i primjere uspješnih hrvatskih poljoprivrednika. Zadnje desetljeće bavi se problematikom uvoza jeftine hrane, osiromašivanjem i izumiranjem seoskih gospodarstava, besperspektivnošću bavljenja poljoprivredom, teškim stanjem u stočarstvu. Razotkrila je aferu s potporama i poljoprivrednim zemljištima, prva je progovorila o namještanju natječaja iz Fonda za ruralni razvoj. Veliki uspjeh emisije je što na lokalnim razinama uspijeva utjecati na stvari. Prvi je urednik bio Marijan Sviben, do 1962. godine. Sljedećih trideset godina uređivala ju je Ružica Trauber. Od 1993. urednik je bio Ivo Lončar. Poslije 1999. uređuje ju Vlatko Grgurić. Povremeno ju je, od 1998. do odlaska u mirovinu 2015., uređivao Mladen Stubljar. Urednik i voditelj bio je i Miroslav Gantar. Od četverca urednika Sviben, Trauber, Lončar i Grgurić troje su završili studij agronomije, a jedan veterinu.
U zemljoradnji nikad nije bilo lako, a sad je još teže. Stigoše nikad teža vremena. I ne samo u agraru. Sveli smo naše živote na minimum potreba. Reducirali prohtjeve do razine samoodržanja. Jedino čega ima u izobilju je strah; mnogobrojne projekcije straha, budući slomovi privrede, recesije, ekonomske krize i bezbrojne projekcije istih. Ugledni doktori s banjalučkim i oni manje ugledni s heidelberškim, oxfordskim ili princetonskim doktoratima s malih ekrana dociraju što i kako. Plaše nas reformama, transformacijama i preoblikovanjima. Transformacijama transformacija i reformama reformi. Reformacijama. Plaše na svim i svačime, e da bi izvukli neku pinkicu osobne koristi.
Politika donosi najveći gospodarski paket otkad je Države. Emitirat će se milijarde. Namirit će se svaka fukara. Naročito ona bez doktorata. Svaki se probisvijet pokušava ubaciti u vlakić Vladinih mjera. A tamo u prvom razredu potpora već sjede i Vilim i Krešo. I Luka i Davor i onaj treći što je godinama štipao žene za intimne dijelove tijela. Samo za proizvođače hrane nema mjesta u vlaku, niti u drugoj klasi, niti u teretnom vagonu. Možda u onom stočnom koji će otkvačiti na Ranžirnom kolodvoru pored Jakuševca, ako i do tamo stigne. Za poljoprivrednike nema mjesta ni na televiziji. Seljaci jednostavno nisu dobrodošli u Prisavlje.
Granice Država su zatvorene. Granice Županija su zatvorene. Granice Općina su zatvorene. Oni što imaju propusnice kažu da stiže proljeće. Po svoj prilici Korone će još dugo harati gradovima i metropolama. Zakračunate su kuće. Žitelji u karanteni ili u Irskoj. Svi koji jednom iz njih izađu živi trebat će plodove domaćih njiva. Tko nam to pokušava zatajiti kakva će biti sjetva? Kako će ove godine rađati Zemlja?
Tko to pokušava zatajiti istinu koju nisu tajili ni u najcrnja vremena? Ni partizani, ni komunisti, ni srbočetnici. Tko je ukinuo emisiju koja je nastala za medijske vladavine generala Ivana Šibla? Što se ne usudiše ni Veljko niti Goran usudio se Kazimir. Ukazati, iz samo njemu znanih razloga, na izlišnost emisije za poljoprivrednike. Ravnateljske su to kompetencije koje se mogu steći samo po visokim učilištima u Alpama. Po hladovinama alpskih jezera: Bleda i Bohinja.
Kaže jedan mudri ministar: „U svakom ratu ima pete kolone.“ Ima. Domaćih izdajnika i kvislinga. I po bolnicama i po uredima ravnateljstva Hrvatske radio televizije. Neki kažu da se tamo zapravo samo slušaju informacije Odozgo; iz Viših Izvora. E pa tkogod bili ti viši izvori vratite nam Plodove zemlje. Vratite nam nedjelju. Odmah i sada! Jeste li čuli ministre Božinoviću? Vama je to tek jedan telefonski razgovor s Prisavljem. Znam ja da se to ne pristoji u demokratskim društvima, mislim utjecati na slobodu javne riječi, ali teška su vremena i valja djelovati odmah. Ljuta trava na ljutu ranu.
P.S.
Tko bi rekao da ću ikad zažaliti za Tončom? Ah, besputna su ta vremena povijesne zbiljnosti!
